Sjećam se, premda sam bio mali, kad bi kroz sarajevske mahale, čergari provodili medvjeda. Dugo prije nego bi se pojavili niz mahalu čuli bi se talambasi i otužno zapjevanje. Tu i tamo čulo bi se i mrmljanje medvjeda. Sprva mi je bilo zanimljivo, dijete k'o dijete, radoznalost k'o radoznalost: medvjed, nije šala. Zaustavili bi se na raskršćima, medvjed bi zaigrao, žene bi žurno umotavale nešto u bošče i davale čergarkama koje su zauzvrat nudile da im pogledaju u dlan, ljudi bi im bacali nešto sitnih novaca više da im se sklone ispred vrata nego da plate predstavu. Prvi put je još dobro i prošlo, ali drugi put, kad sam vidio da medvjed igra samo zato što mu je kroz nos provučena željezna halka pričvršćena za jedan kraj dugačke stožine koju je najstariji čergar držao pod pazuhom... smučilo mi se. Treći put nisam ni izašao na ulicu; bilo mi je žao medvjeda: zvijer, da, ali i kao djetetu su mi se većim zvijerima činili oni koji su medvjeda vodali na lancu.
Povratak u jazbine
Osim uloga, nije se puno stvari promijenilo od vremena moga djetinjstva. Doduše, odavno nisam vidio čergare, možda su promijenili djelatnost i prekvalificirali se za neka druga zanimanja. Ni medvjede odavno nisam vidio; možda zbog zakona o zaštiti životinja, a možda zbog zatamnjenih stakala na mečkama. Još uvijek najveće i najkratkoročnije atrakcije počinju onako kako su počinjale u mome djetinjstvu: udaranjem u talambase oglašavajući gradu i svijetu da će uskoro ulicama naših gradova međede provesti mečkama; poigrati malo pred kamerama (da ih što više svijeta vidi) i gotovo da se na tome sve završi. Nedugo potom, uz nešto manje talambasa, međede puste na slobodu – sigurno zbog zakona o zaštiti životinja, a čergari se počnu uzajamno napadati, optuživati i jedni na druge prebacivati krivicu za sve više zvijeri na našim ulicama.
Kome u ovoj zemlji može biti u interesu da njene tužioce svi ozbiljni advokati optužuju za neobrazovanost, nesposobnost, nepripremljenost, nepismenost..., a da se njihovim optužnicama, blago rečeno, smiju?
Sve su češće i glasnije i jasnije insinuacije da iza sramotno neučinkovitog, opetovano obrukanog i očigledno manipulatorskog funkcioniranja čergara stoji politička volja. Bilo to tačno ili ne, bilo da to – famoznu političku volju čergari koriste kao alibi za vlastitu nesposobnost ili je to pak, sušta istina, gotovo da više uopće nije bitno. Činjenica koja bi konačno morala nekoga zabrinuti je da je sve veći broj i sve šarolikija struktura uhapšenih pa puštenih međeda, koji su se, nakon što su malo poigrali pred svijetom, svojim mečkama, ali i nekim drugim rijetkim atraktivnim životinjama, uredno vratili u svoje jazbine i nastavili tačno tamo gdje su stali prije predstave za narod.
Ovu „političku volju“ razumijem kad je riječ o parama: međedi igraju zbog željezne halke u nosu, za hatur čergara koji zahvaljujući njima zarađuju neuporedivo bolje i više nego međedi; doduše, hrane i međede, ali samo toliko da ih održe na životu i u kondiciji da i dalje igraju i zarađuju... Ne sumnjam da međedima ponekad naumpadne da bi neuporedivo bolje zarađivali da igraju za svoj račun, ali...
Međutim, ne razumijem i nikada neću razumjeti, kojoj politici, osim međedskoj, može biti u interesu da joj se zvijeri, neuporedivo krvoločnije od medvjeda (od masovnih do pojedinačnih ubica, njihovih zapovjednika i nalogodavaca, preko terorista do vampira i drugih mitskih čudovišta oživjelih u ovoj našoj zemlji) slobodno vozaju i hodaju ulicama? Istina, nisam zapazio da se bilo ko – bez obzira na vrstu zločina ili kriminalnog čina – ogradio od počinilaca što povlači još jedno ozbiljno pitanje: jesu li oni koji su trebali, a nisu se ogradili, ustvari, istomišljenici koji će sutra, čim im se ukaže prilika, ponoviti ono čime njihovi heroji izvrgavaju ruglu i takozvanu državu, i takozvano sudstvo i tužiteljstvo, i takozvane građane?
Sud i Tužilaštvo BiH: Naumpadne li ikome zemlja, narod, država... kad govori o slučajevima u ladicama
Post scriptum: Kako je moguće da svi značajniji slučajevi, od ratnih zločina, utaja poreza, zloupotrebe položaja, funkcije i utjecaja do terorizma i ubistava, padaju zbog administrativnih, birokratskih, proceduralnih grešaka ili nedostatka dokaza? Kome u ovoj zemlji može biti u interesu da njene tužioce svi ozbiljni advokati optužuju za neobrazovanost, nesposobnost, nepripremljenost, nepismenost..., a da se njihovim optužnicama, blago rečeno, smiju? Kako je uopće moguće da u pravosuđu ili bilo kojem drugom domenu javnog i političkog života nema dovoljno velikog skandala – nije ga moguće ni domisliti – koji bi rezultirao ostavkama ili smjenama? Kako je moguće da zastari tri stotine slučajeva, da na slobodi na odsluženje kazne čeka – ili više i ne čeka – nenabrojivo mnoštvo kriminalaca, ubica, siledžija, razbojnika; kako je moguće da policija gubi volju da istražuje, čak prestaju obraćati pažnju na kriminal poput pljački kuća i stanova, razbojništava na ulicama, pljački i prepada?
Naumpadne li ikome zemlja, narod, država... kad govori o ladicama u kojima – kažu – leže jednako ozbiljni i još ozbiljniji slučajevi od ovih koji su izišli navidjelo i koji se vade samo kad zatreba...
Kupovina slobode
Sve to i mnogo drugih stvari – neuporedivo teže dokazivih, poput trenutnih prebivališta puštenih ratnih zločinaca, broja terorističkih istomišljenika i ciničnih osmijeha poreskih varalica – osigurava dio odgovora na pitanje zašto se već godinama odgađa izgradnja ustanove u kojoj će svi ovi, spomenuti i nespomenuti međedi, moći uživati sve pogodnosti europskih standarda za ustanove tog tipa. Ali i daje jednako toliko razloga za sumnju da će bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje, u izjavi kojom je kupio vlastitu slobodu, optužiti bilo koga višeg od razine mjesne zajednice ili, još gore, hoće li svu krivicu svaliti na one koji više nisu među živima!?
Bilo-kako-bilo, usuđujem se reći, možda više nije ni bitno ko je (sve) kriv. Bojim se da će se cijela priča svesti na prebacivanje odgovornosti, uzajamno prozivanje, optuživanje(!) i razvodnjavanje. Naumpadne li ikome da jednog dana, kad dođu neki drugi čergari, mečka može zaigrati i pred njihovim vratima? Ili su sve ove predstave upravo zbog toga?
