Veliki francuski filozof Henri Bergson postao je poznat po svojoj filozofiji života, ali je, osim po tezi o životnom elanu kao bitku koji pokreće svijet, bio poznat i po teoriji smiješnog u kojoj je neodoljivi nagon čovjeka na smijeh objašnjavao sukobom fizičkih zakona i ljudskog ponašanja. Naime, on je smatrao da u jezgru smiješne situacije leži sudar čovjeka i njegovog ponašanja sa zakonima fizike, statike ili kinematike, a taj sudar proizvodi efekt smiješnog.

Smiješne situacije

Ljudi se smiju kada neko padne, kada zapne za nešto, kada mu nešto padne na glavu, kada izgubi oslonac u kretanju ili kad pukne uže o kojem visi i slično. Ako bismo ovaj zakon smiješnog primijenili na grupna ponašanja, kao što je npr. ponašanje ljudi kada izgube neki društveni oslonac, ili kada im iz ruku imakne neki izvor sredstava na koji su navikli, ili izvor društvene moći, mogli bismo reći da i tada nastaje jedna smiješna situacija.

Naime, tada ona nema mehanički karakter, ali ima iste posljedice, jer i takav pad proizvodi smiješne posljedice. Ljudi u takvim situacijama se smiješno ponašaju, a smiješne situacije nastaju zbog toga što dotadašnje osiono i grubo ponašanje najednom zamjenjuje izgubljenost, zbunjenost i postupanje koje nije logično.

Da je to tako, može nam jasno posvjedočiti cirkus koji su nam posljednjih dana priredili Zlatko Lagumdžija i grupa njegovih saradnika, a što je bilo vidljivo ne samo u izjavama koje su pljuštale nego i po cirkuskom ponašanju koje je prenosila televizija. Suočeni s grubom istinom o sebi, oni gube ravnotežu i ponašaju se kao seoske mlade koje, ne daj Bože, nisu ni čule ni vidjele neke stvari. Od arogancije u ponašanju kojom su se odlikovali prije pada s vlasti, oni su se najednom počeli ponašati kao muhe bez glave, udaraju tamo i ovamo, daju i povlače ostavke, sami sebe kandidiraju i odustaju, ne znaju šta da čine i kako da se ponašaju, gube sigurnost i način ponašanja koje su do tada prakticirali.

Može biti da se i ne radi o glumačkoj sposobnosti, već o tome da su svi oni upravo takvi kakve ih mi sada jasno vidimo, tj. smiješne političke figure kojima nije ništa drugo preostalo osim da glume gluhe, slijepe i nijeme igrače

Oni ne znaju šta treba činiti, mada je sasvim jasno i mada sva javnost i očekuje da učine ono jedino što u političkom životu moraju učiniti ljudi koji su doživjeli takav politički, moralni i izborni fijasko kakav su doživjeli oni i njihova stranka, a to je da od vodeće stranke i kreatora politike postanu stražnja stranka, tj. da su jedva preživjeli izbore, kao da se ne radi o nekoj stranci nego ad hoc skupljenoj grupi građana.

Kada se dobije tako jasan znak o pogrešnoj politici, tada je moguće jedino da se odmah, bez kongresa i bez ikakvog besmislenog oklijevanja i uvažavanja obećanja lidera kako će on sam napustiti vodeće mjesto, mada je s njega po svim političkim zakonima tresnuo ko tikva na ledinu, podnesu neopozive i neodložive ostavke, kako svi oni koji su bili na čelu stranke tako i oni koji su u njeno ime vodili važne državne poslove i institucije.

Nastavak farse

Ono što se kao logičan politički i moralni čin očekuje od tih ljudi oni izbjegavaju na svaki način da učine i prenošenjem težine odlučivanja na Predsjedništvo i kongres stranke ustvari nastoje sebe apsolvirati od svake odgovornosti, a jasno je da je ovdje u pitanju direktna i lična odgovornost Lagumdžije i grupe njegovih najbližih saradnika. Ljudi koji tako reagiraju na krah stranačke politike time stvaraju klasičnu situaciju sukoba zakona normalne i odgovorne politike i ljudskog ponašanja, a iz toga onda logično i nužno proizlazi komedija koju nam evo danima prikazuju Lagumdžija i njegovi glavni puleni.   

Ako nedavno održani opći izbori nisu ispunili očekivanja naroda, tada se može, za utjehu i narodno veselje, reći da su izbori donijeli jednu novu estradnu pojavu za uveseljavanje narodnih masa, tj. jedan autentični politički cirkus koji se može nazvati Lagumdžija i njegova stranka. Naime, jasno je da je njegovo manipuliranje i s Čovićem i s Dodikom dovelo do toga da sudbina Bosne i Hercegovine postane danas još neizvjesnija nego što je bila prije dvadeset godina.

Igrana je pantomima po scenariju Zlatka Lagumdžije i njegovih igrača (Foto: I.Šebalj)

Taj cirkus koji svoje predstave održava javno, prenosi putem televizijskih ekrana, saopćenja i na sjednicama, konferencijama za štampu, sastancima Predsjedništva stranke, a uskoro će i na glavnoj premijeri, tj. kongresu SDP-a, za koji se ne zna da li je izvanredni ili redovni, ali se sigurno zna da će biti nenadmašna komedija u kojoj će igrati glavne zvijezde ove komedije koja traje već dvanaest godina, a koja se u nas naziva socijaldemokratska stranka, njena politika i njeni protagonisti na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom.

Oni ne znaju šta treba činiti, mada je sasvim jasno i mada sva javnost i očekuje da učine ono jedino što u političkom životu moraju učiniti ljudi koji su doživjeli takav politički, moralni i izborni fijasko

Tako će publika imati priliku da gleda, kako se to govorilo na nekadašnjim vašarima, razne intelektualne i moralne akrobatike, plesne igre, piruete i skokove Lagumdžije i njegovih glavnih pulena kao što su Lipovača i drugi, koji se već kandidiraju za nastavak farse koja ima i svoje bosansko ime, a ono glasi isto to samo malo drukčije, a sve se svodi na pokušaje da se apsolutne i neoborive istine prikažu ili kao rezultati slučajnih okolnosti ili podmetanja neprijatelja, da se nepoštovanje najelementarnijih moralnih i političkih načela javnog djelovanja, kao što su neizbježnost ostavki nakon moralnog, političkog i izbornog kraha, nakon opće osude načina vođenja politike i odnosa prema obavezama koje proističu iz dobivenog povjerenja i onih koje su normalne i neizbježive kada se radi o iznevjerenom povjerenju i pokušaju da se opet ponovo javnost žedna prevede preko vode.

Mora se priznati jedna stvar, a to je da su i Lagumdžija i njegovi najbliži saradnici i autori sramne historije njihovog vladanja u ime socijaldemokratije pokazali zavidnu glumačku sposobnost. Može biti da se i ne radi o glumačkoj sposobnosti već o tome da su svi oni upravo takvi kakve ih mi sada jasno vidimo, tj. smiješne političke figure kojima nije ništa drugo preostalo osim da glume  gluhe, slijepe i nijeme igrače u jednoj pantomimi koja se nazivala politička igra po scenariju Zlatka Lagumdžije i njegovih igrača.