Hrustan Muminović, radnik tuzlanske „Dite“, nakon 31 godinu rada, od čega je šest godina koje su „pojeli skakavci“, odnosno za koje nisu plaćeni obavezni doprinosi, kao aktivan član Štrajkačkog odbora „Dite“, skupa sa svojim radnim kolegama, u srijedu se našao u koloni radnika koji su krenuli s namjerom da napuste BiH.
Prezir vlasti
Pješačenje je, kaže, dosta naporno, ali za njega, Eminu Busuladžić, Dževada Mehmedovića..., koji već treću godinu ne znaju šta je to miran san i bezbrižan dan, potraga za otetim radničkim pravima nema cijenu.
Štrajkovali su glađu, po najgoroj zimi spavali pod šatorima na kapiji svoje firme čuvajući je od lopova i pljačkaša, upirali prstom u tužioce i sudije, udarali u prsa federalne i kantonalne vlasti tražeći da im s vrata skinu gulikože i tajkune, ali, osim praznih obećanja, raskrvarenih nogu i sudskog progona, do sada su malo šta drugo dobili.
Začuđujuća je upornost prevarenih radnika tuzlanskog industrijskog bazena koji već petu godinu bar jednom sedmično protestiraju zbog bezakonja koje je uništilo njihova radna mjesta. I kad nisu imali zašto platiti autobusku kartu, i kad su bili gladni, i kad su ih rođena djeca preklinjala da prestanu tražiti pravdu jer, osim bolesti i prezira vlasti, teško da mogu šta drugo u tom traženju naći, oni nisu popuštali. Skoro pet godina, svake srijede okupljaju se u Tuzli samo s jednim zahtjevom - vratite nam ono što ste nam oteli.
Naredni februar
Emina Busuladžić na protestima je prošle godine doživjela infarkt. Prije dva dana, u Ormanici, skoro da je klonula, ali nije odustala. Nisu odustali ni Zikrija Đulović i njegove kolege iz Livnice čelika, ni sindikalci živiničkog „Konjuha“, ni oni iz „Aide“. Krenuli su u nepoznato, duboko svjesni da ih snimaju policijske kamere, ali i da je želja za odlaskom iz BiH, kao još jedan oblik njihovog protesta, samo jedna muka više u dugogodišnjoj borbi za pravo na rad i život.
Dokle će trajati protesti tuzlanskih radnika i na koji način će se sve manifestirati ubuduće, teško da iko zna odgovor na to pitanje.
Kad čovjek poput Hrustana Muminovića javno prizna da mu je, pored neimaštine i svih tegoba koje ona sa sobom nosi, najteže to što bolesno unuče nema od čega liječiti, onda su razlozi zbog kojih je protekle srijede krenuo prema vratima države za koju se borio sasvim razumljivi.
Ko god misli da su protesti tuzlanskih radnika samo „performans folklornog društva“, kako to siti i nadmeni nerijetko vole reći, grdno se varaju. Stara je narodna da glad, neimaština i nepravda nemaju oči. Da je to tako, potvrdilo se i u februaru godine koja je na izmaku. A naredni februar samo što nije stigao!
Put do pravde
Hrustan Muminović rođen je 1963. godine u Pascima kod Tuzle. Jedan je od vođa Štrajkačkog odbora „Dite“, u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek. On i njegove kolege odlučni su da na putu do pravde daju i posljednje što im je vrijedno ostalo - svoj život.
