Onih pet dana marša uzelo mi je pola života. Ni za šta mi se nije znalo, ni za Novu, a ni za staru godinu, kaže za "Avaz" Mira Gavranović, radnica Tvornice obuće „Aida“ iz Tuzle. Ona je zajedno s više od 200 radnika pješačila od Tuzle do graničnog prijelaza u Orašju, s ciljem da napuste BiH. Novu godinu dočekali su u svojim domovima vidajući rane.
Golgotu koju su preživjeli ovi radnici, prevareni u pljačkaškoj privatizaciji, teško je opisati, ali njihov očajnički korak da krenu trbuhom za kruhom bio je, kaže Gavranović, neizbježan.
Crnilo pred očima
Nakon što su došli do granice koju nisu svi zajedno mogli prijeći, izmoreni, bolesni i promrzli, ništa im nije preostalo nego da se ukrcaju u autobuse i vrate u Tuzlu. Gavranović se loše osjećala od samog polaska iz Tuzl, te cijelim putem, sve do graničnog prijelaza u Orašju, gdje joj je i pozlilo.
- Nije mi bilo dobro, a ni sada mi nije dobro. Ovih pet dana uzelo mi je pola života. Moja porodica doživjela je traumu zbog svega ovoga. Evo, ležim, osim što imam hronični bronhitis, visok pritisak, sad ne osjećam ni svoje noge, koje su u ranama od pješačenja. Mislila sam da ću umrijeti pred graničnim prijelazom. Odjednom me obuzela mučnina i crnilo pred očima - ispovijeda se Gavranović.
U tako teškom stanju granična policija ju je odvezla u Dom zdravlja u Orašju, ne čekajući da dođe vozilo Hitne pomoći, gdje su joj dali injekciju i tablete.
Dalje navodi kako su doktori u Domu zdravlja pritrčali i u suzama je pregledali te zbog njenog lošeg zdravstvenog stanja nudili joj, kako kaže, novčanu pomoć da se hitno preveze u Tuzlu. Čak se jedan granični policajac ponudi da je svojim privatnim vozilom odveze kući.
- Divni ljudi, doktorica je plakala i pregledala me, bila je ogorčena na moje stanje, molila me da idem kući. Granični policajac, zvao se Šahim, nudio mi je da me svojim vozilom odveze kući, ali nisam htjela prihvatiti. Po cijenu života htjela sam ostati sa svojim kolegama, ne napuštati ih, taman da sam umrla - kroz suze priča Mira.
Neka ih bude sram
Drugo što joj je teško palo jeste da radnike pred zgradom Vlade Tuzlanskog kantona, koja je bila zapaljena u februarskim protestima, nije niko dočekao od vlasti i građana.
- Neki ih bude sram iz Vlade TK, vlasti, gradonačelnika, a i građane. Džabe im onaj čaj i hrana što su nam pripremili i sve ostalo. Na sramotu im bilo, još ništa nisu riješili. Neka bude sram i premijera, došao je u Ormanicu, posjetio nas i opet slagao. Ovo nije kraj, mi nastavljamo svoju borbu. Za dva mjeseca, ako ništa ne riješe, izvadit ćemo pasoše i autobusima idemo iz zemlje - kaže Gavranović.
Kćerkini pozivi
- Najteže mi je bilo kada me moja kćerka zvala na mobitel po deset puta i molila da se vratim kući, ali ja sam je tješila i govorila da se ne brine, da ću biti dobro i izdržat ću sve ovo. Tako je i bilo, izdržala sam - ponosno kaže radnica uništene tuzlanske kompanije.