Demobilisani borac Ibro Muslić iz sela Ćatovići kod Goražda prošlu godinu neće pamtiti po dobrom. Kao ni godine prije nje. Ni od 2015. ne očekuje mnogo. Već 20 godina je na birou za nezaposlene. U knjižici ima samo ratni staž. Ali, čini se da u ovoj državi to najmanje vrijedi.

- Za Novu zapjevam muci uinat, kako ono kažu - govori Ibro, kojeg smo posjetili u snijegom zametenom selu.

Pravo na Igman

Prošao je dva rata. Najprije onaj u Hrvatskoj, gdje je upućen kao regrut bivše JNA, te prošao pakao Pakraca, Lipika, Okučana i drugih hrvatskih ratišta.

- Gurali su me da ratujem za njih, a bilo je i maltretiranja. Sve vrijeme tražio sam priliku da pobjegnem, ali sam bio ni tamo ni ovamo – kaže Muslić.

Uspio je, na kraju, izaći iz rata u kojem nije pripadao nikome, pa preko Makedonije, Bugarske, Mađarske i Rumunije ponovo stići u Hrvatsku, a potom u BiH, ovaj put kao dobrovoljac spreman da brani svoju domovinu.

Jedinica sa stotinjak dobrovoljaca krenula je iz Rijeke i stigla na Igman te prve borbe imala za oslobađanje Trnova i Rogoja.

- Jedinica se zvala „Šeher Igman“, a komandant je bio Muhamed Nogo. Bio je tada pokojni komandant Čedo Domuz s jedinicom „Vukovi“ i Smajo Somo. Oslobodili smo Trnovo i Rogoj, zarobili sedam kamiona municije i naoružanja. Sedamnaesta krajiška na Rogoju je uzela devet haubica. Ali, logistika je bila slaba i vratili smo se na Igman. Trnovo i Rogoj ponovo su pali - sjeća se Muslić.

Dom Muslića u Drugom svjetskom ratu služio kao zatvor

S grupom Podrinjaca želio je stići do rodnog Goražda, gdje otac, majka i brat o njemu ništa nisu znali. U avgustu 1993. stigao je kući.

- Mislio sam da su svi mrtvi, da nikoga neću naći živa. Na Grepku smo proveli dvije noći, a onda preko Rude Glave stigli do slobodne teritorije Goražda. U Ćatoviće je dotrčao jedan rođak majci na muštuluk. Kada sam se pojavio u selu, svi su izašli pred mene, a majka se izgubila - priča Muslić.

Odmah se uključio u 1. drinsku brigadu, učestvovao u bitkama na goraždanskom ratištu, 22 puta pješačio do Grepka. Ibro je rat preživio, ali mir teže uspijeva. U svoje 42 godine života ima samo ratni staž, a već je dvije decenije na spisku nezaposlenih.

- Tri mjeseca radio sam kao pružni radnik u GRAS-u, održavao prugu, popravljao šine, sipao so na stanicama, a onda su me odbacili. Već 20 godina sam na birou. Kako šta zaradim, tako i živim. Radio sam na proizvodnji stolarije, fizički na građevini, radim i za dnevnicu. Niko te danas ne vidi, kao da ne postojim, kao da sam umro – kaže Muslić.

Stara kuća

Kuća u kojoj živi stara je više od 200 godina.

- Moj pradjed ju je naslijedio, a ni tada niko nije znao kada je tačno građena. Partizani su u njoj imali zatvor, u podrumu su ispitivali ljude koji su sarađivali s Nijemcima, jer ovdje u blizini napadnut je i spaljen sanitet Prve proleterske brigade - pojašnjava Muslić.

Žali Bože za šta se čovjek borio

Ogorčen je na političare, jer mnogi borci danas su u situaciji poput njegove, a obećavali su im drugačije.

- Ne mogu ni televiziju više gledati. Kako koji dolazi, doveli su nas dovde. Oni ne misle ići u EU, već nastaviti da pljačkaju. Malo im je ovo za 20 godina, nego daj im još. Žali Bože za šta se čovjek borio – dodaje Muslić.