Prije nego što se nadaleko afirmirao kao slikar, pripovjedač, hodoljubac i putopisac, rođeni Konjičanin sa stalnom adresom u Beogradu Zuko Džumhur ostao je zabilježen u analima evropske karikature po svom crtežu u kojem je ismijao rigidni ruski komunizam - originalno. Možda čak i kao apolitični bosanski musliman koji, uglavnom, ne razmišlja o posljedicama! Nacrtao je naš Zuko Karla Marksa za radnim stolom dok iznad njega visi portret Josifa Visarionoviča Staljina! 

Naravno, Marks je živio prije Staljina! A Zuko se onih pedesetih godina prošlog stoljeća tako gorko narugao novotariji, tada važeće ideološke ortodoksije! 

Više od pola stoljeća kasnije, jedan crtež, tužan do besvijesti, a poučan ništa manje, ponovo ismijava naše kolektivno stanje u kojem smo se našli poslije pomahnitalog ubistva novinara “Charlie Hebdoa”. Na naslovnici novog izdanja ovog, već legendarnog satiričnog magazina, očito, neformalnim potezima olovke naslikan je Muhammed, a. s.(posljednji Božiji poslanik, upućen svim ljudima, a ne samo muslimanima). Na tom crtežu taj čovjek, u bijeloj, valjda pustinjskoj galabiji drži ove novine u ruci, pušta suzu i izgovara na francuskom: “Tout est pardonné” (Sve vam je oprošteno).

Tako je opet, jednim crtežom, rečeno više nego u stotine umnih eseja, koje ovih dana ispisuju najvažnija svjetska pera o toj temi. Možda bi i naš Zuko koji je, nakon djetinjstva u kući svog oca, beogradskog imama Abdulselama, završio likovnu akademiju za ovaj crtež rekao: “Sjajno”! A možda bi i sam gorko zaplakao! Zbog svega što je taj događaj proizveo!

Čuvena Džumhurova karikatura

Osim bola, trajnog i eminentnog za obitelji poginulih novinara, policajaca i slučajnih prolaznika, Pariz je 7. januara 2015. pomjerio granicu naše slobode! I to naviše! Sada, tu tekovinu treba dostojanstveno i ozbiljno čuvati! Kao da je i onaj zlatni standard Francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu (Liberté - Égalité - Fraternité), ne samo Evropljana već i građana svijeta, dobio novo ruho kojim smo se dodatno zaogrnuli ovih hladnih januarskih dana.

Pariska tragedija dogodila se u danima kad smo se intenzivno pitali hoće li nas i patnje kroz koje prolaze mediji u bosanskoj avliji nečemu važnom naučiti. Jer, samo ubijanje novinara nije potpuni opis medijskog stradanja na Balkanu! 

Hoće li, recimo, ova trijumfalna podrška kolegama s portala Klix.ba imati epilog u još jednoj profesionalnoj, ali i dodatnoj pobjedi demokratije u BiH? Ili će se maltretiranje novinara u raznim oblicima, kroz njihovo ispitivanje “zašto”, “zbog čega” i “na koji način” pišu - kao poseban oblik uzurpacije prava na slobodu govora i obavezu dostavljanja medijskih informacija, nastaviti u još perfidnijem i opasnijem obliku. 

Evo, čak i nakon žrtava u Parizu, u Sarajevu se vodi izokrenuta rasprava koliko je Klix.ba “pogriješio” što je emitirao “nelegalni” snimak koji navodi da je premijerka Vlade RS Željka Cvijanović znala ili, možda, učestvovala u kupovini “papanskih” glasova na minulim izborima. A ne, je li premijerka manjeg bh. entiteta možda dio nekog udruženog i nelegalnog izbornog inžinjeringa da se vlast osvoji mimo volje građana. Bizarno je i to što se naručilac policijske akcije protiv Klix.ba pismom francuskom predsjedniku pokušava uvrstiti među one koji “brane”, a ne propituju novinare!? 

O tome sam, po službenoj dužnosti, a ne, što bi rekao produhovljeni Franjo Topić - iz “intelektualne mode”, kao jedan od dugogodišnjih direktora u Upravnom odboru Udruženja novinara - UNCA (United Nations Correspondents Association) i njen bivši predsjednik u Njujorku, na vratima svog ureda u UN-u, referirao i generalnom tajniku Ban Ki-munu (Ki-moon). Sve smo zabilježili kamerom i pohranili u medijski arhiv. I potom na dnevnom brifingu portparola UN-a, engleski spelovali slova “k-l-i-x-b-a” da uđe u transkript i da se zna ko koga napada. 

Zuko Džumhur

Doista ohrabruju prosvjedi novinara zbog slučaja „Klix.ba“ u Banjoj Luci i Sarajevu, podjednako kao i naša akcija ovdje, u Njujorku! Važno je i da je novinar i advokat (Senad Pećanin) kao pravnik oštrog pera krenuo da brani nove žrtve napada na medije (urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i novinara Amera Bahtijara). Pećanin je, da podsjetim, 2001. godine bio stipendista na Harvardu, na Visokoj Kenedijevoj školi, gdje vas nauče da razdvajate pravo od politike i novinarstvo od političara. 

Zato vjerujem da slučaj “Klix.ba” neće ostati bez “krova nad glavom”, kao oni nesretnici u Topčić-Polju, koje su svi u Bosni prvo javno podržali, a onda tajno zaboravili. Borba se, dakle, nastavlja, jer i novinare ubijaju, zar ne! Na razne načine.

“Sreća je”, kako reče Miljenko Jergović, “što je Zuko Džumhur umro u zadnji čas, 27. studenog (novembra) 1989.” Nekoliko dana poslije pada zida u Berlinu! Da ne vidi ovu tugu u Parizu, dodajem!

Čak i nakon žrtava u Parizu, u Sarajevu se vodi izokrenuta rasprava koliko je Klix.ba “pogriješio” što je emitirao “nelegalni” snimak koji navodi da je premijerka Vlade RS znala ili, možda, učestvovala u kupovini “papanskih” glasova na minulim izborima