Prve euro novčanice pojavile su se u prvim minutama prvoga januara 2002. godine uz vatromet i političare koji su ispred TV ekrana slavodobitno iz bankomata izvlačili novi, do tada neviđeni novac. Ipak, kada se euforija stišala i prošli vatrometi, bilo je jasno da će s novom valutom život biti drugačiji, teži i skuplji.
- Ovo nije euro, ovo je “teuro” - rekla je ljutito prije 12 godina jedna starija gospođa u kameru “Deutsche Wellea”.
Teuer na njemačkom znači skup, a “teuro” je igra riječi, vrlo popularna u Njemačkoj, čiji se nešto stariji stanovnici zaklinju da je prije uvođenja eura sve bilo jeftinije i pristupačnije te da ono što je nekada koštalo jednu njemačku marku danas košta jedan euro, dakle dvostruko više.
Od 2002. do danas euro je optuživan za sve loše što se dešavalo u EU i što je povezivano s ovom neobičnom i jedinstvenom političko-ekonomskom zajednicom. Euro je optuživan za rast cijena usluga i hrane, za nezaposlenost, deficite u državnim budžetima i duboku krizu EU. No, nijedna članica eurozone nije nikada ni pomislila niti najavila da bi mogla napustiti zajedničku valutu i vratiti onaj nekadašnji novac - marku, franak, liru ili šiling. Nijedna osim Grčke. Grčka je najlošiji i najnemirniji učenik u EU, kojem nijedna pedagoška ili odgojna mjera ne pomaže.
Grčka je danas najzaduženija država svijeta, zemlja u kojoj ništa nije kako treba, ali nije sama kriva. Kriva je i Evropa, jer je zažmirila na oba oka kada je Grčka 1981. primljena u EU. Javna je tajna u Briselu da su grčke državne finansije i tada bile frizirane, netačne i prezadužene. Evropa je ponovo zažmirila na oba oka kada je Grčka prihvatila euro i zamijenila svoju drahmu. Sada bi Grčka mogla ponovo vratiti drahmu, odbaciti euro, izaći iz eurozone te napraviti neviđen i nesaglediv presedan. Šta bi se tada desilo sa EU i da li bi se zajednica urušila kao kula od karata ili se ne bi desilo ništa posebno loše, niko danas na zna. Zna se samo da se ništa ne zna.
- Time bi iz boce bio pušten duh kojeg bi bilo nemoguće kontrolirati - kaže njemački ekonomista Peter Bofinger.
Euro je jedinstven eksperiment u historiji države, politike, kulture i ekonomije. Donio je mnogo nepoznanica i nevolja, ali i ponešto dobro. Oni koji putuju iz Španije u Njemačku nemaju više potrebu da u novčaniku drže tri različite valute, dovoljna je samo jedna, euro. Bez obzira šta će se desiti s Grčkom i bez obzira hoće li se grčka drahma vratiti u prazne grčke novčanike i džepove, euro neće biti gotova priča. Suviše je jedinstven da bi tek tako nestao sa scene.
Evropska komisija je 16. decembra 1995. prihvatila prijedlog belgijskog esperantiste i nastavnika francuskog Žermena Pirloa (Germain Pirlot) da se zajednička valuta nazove upravo euro. Pirlo se danas smatra kumom valute euro i službeno se priznaje da je on prvi došao na ideju da se nova, panevropska valuta baš nazove euro. Ipak, njegov prijedlog da se kovanica zajedničke monete naziva ropas nije prošao. EU je, umjesto ovog egzotičnog naziva, prihvatila izraz cent i jedan euro se danas sastoji od 100 eurocenti.
Britanci nisu nikada bili pretjerano oduševljeni Evropskom unijom i njenim simbolima. Uz Švedsku i Dansku, ni Britanija nije prihvatila euro. Ipak, britanska vlada se nada da će jednog dana i njeni građani prihvatiti tu neobičnu valutu i zamijeniti svoju voljenu funtu. Nekadašnji britanski premijer Gordon Braun (Brown) isticao je da bi na kovanicama eura volio vidjeti englesku kraljicu, a slično razmišljaju i njegovi brojni sugrađani. Proevropski nastrojeni Britanci na kovanicama eura voljeli bi vidjeti i stadion Vembli, Šekspira (Shakespearea), Bitlse (Beatles) ili Dejvida Bekama (David Beckham).