Vruće je. Neki će se opet žaliti na vrućinu kao što su se žalili dok nije ugrijalo, neki drugi će - u inat prvima - reći: „Konačno!" i početi hvaliti vrućinu tvrdeći da je bilo krajnje vrijeme. Treći će poslovično i smireno, prilagođavajući se novonastaloj situaciji, mirno promijeniti garderobu i nastaviti tačno tamo gdje su stali prije nego što je postalo vruće.
Veliki i mali
Četvrti će, nakon što ustvrde da su, naravno, znali da će ugrijati, istog trena početi oživljavati stare i smišljati nove teorije zavjere pa za stanje i situaciju optužiti one antene što odašilju radiotalase niske frekvencije koji utječu i na vrijeme i na ljude. Neki sljedeći će jedva dočekati priliku da se razgolite, na što će im pametni reći da je koža naš najveći organ i da ga je bolje pokriti nego otkriti...
Vruće je. Ali u granicama višegodišnjeg prosjeka, što bi rekli iskusni prognostičari i odmah potom ispaliti neku fraziranu prognozu po kojoj bi moglo padati, ali i ne mora, moglo bi nastaviti biti vruće, ali nije obavezno, moglo bi naglo zahladiti ako puhne sa sjevera ili dodatno ugrijati ako puhne ne-znam-ni-ja-odakle... Oni što misle da vedre i naoblačuju, naime, vladaju nebesima, sigurno se nadmoćno smješkaju kao krijući veliku tajnu koju samo oni znaju da mogu, ako hoće, malim prstom promijeniti vrijeme. Bilo-kako-bilo, stoji činjenica da je vrijeme Božije i da niko, koliko god mislio da je velik ili mali, na Njega ne može utjecati. Odnosno, što bi rekao narodni mudrac: „Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš."
Kad već spomenuh velike i male, osim ljudi koji, gotovo svi, misle da su veliki, situacija u životinjskom carstvu je bitno različita. Tamo se tačno zna ko je veliki, a ko mali, ko koga lovi, a ko bježi, ko je grabljivica, a ko plijen. Jedino slon, najveći kopneni biljojed, nema prirodnog neprijatelja, ako se izuzmu ljudi. Znajući za osobine, sličnosti i razlike među životinjama i njihove stvorenjske karakteristike koje nemaju veze sa inteligencijom, basnopisci su iskoristili životinjsko carstvo da ljudima upute poučne poruke, takozvane pouke, odnosno da im skrenu pažnju na budalaštine koje prave i rade. Nažalost, umjesto da ih čitaju odrasli, basne su, nekako, postale samo dječija literatura. Ali, hvala Bogu, postoji žanr poučnih pričica koje nisu za djecu - vicevi.
Za razliku od basni u kojima se rijetko u isti kontekst dovode životinje koje se u stvarnom životu ni na koji način ne mogu naći na istom mjestu u isto vrijeme, a da pritom neka od njih ne bude grabljivica a druga plijen, vicevi o životinjama s njima su potpuno drugačiji žanr poučnih pričica i u njima sve životinje mogu biti na istom mjestu, u isto vrijeme, a da pritom jedna drugoj nisu prijetnja. Jedina, ali dovoljna, sličnost između basni i viceva je to što su u oba žanra najmanje i najslabije životinje pametne, lukave i mudre. Drugim riječima ni nalik na stvarni život i ni nalik na većinu ljudi. Tako, naprimjer, u jednom vicu zaljubili se puž i koza. I koza kaže pužu: „Ja bih se udala za tebe", na što će puž, iskusno: „Priznaj da je to samo zbog kuće!"
Premda vlada opće mišljenje da su vicevi samo za odrasle, odnosno one koji ih mogu shvatiti, ima i dječijih viceva. Poput: ulazi zeko u slastičarnu i pita: „Imate li pitu od banana?" Prodavac mu odgovori da nema. Dođe zeko sljedeći dan u istu slastičarnu i upita: „Imate li pitu od banana?" Prodavac mu ponovo odgovori da nema. Treći dan se ponovi ista priča i slastičar napravi pitu od banana. Negdje u ista doba kao i prethodnih dana dođe zeko i upita: „Imate li pitu od banana?" na što slastičar slavodobitno reče: „Imamo!", a zeko, spremno: „A jelda da je bljak?" Ili: u nekom avionu, jedan do drugoga, sjedili(!?) zeko i papagaj.
Vruće je, ali u granicama višegodišnjeg prosjeka
Prilazi im stjuardesa i pita zeku: „Šta biste popili?" Zeko kaže: „Viski", a stjuardesa: „Žao mi, ali životinjama ne služimo alkohol?" Zeko upita: Šta služite?" Stjuardesa odgovori: „Sve ostalo; imamo nekoliko vrsta sokova." „Dobro, dajte mi nešto gazirano", reče pomirljivo zeko. Nije se stjuardesa stigla ni okrenuti, a papagaj viknu: „Slušaj ti, glupačo. Odmah da si zeki donijela viski! I to dupli!!!" Preplašena, stjuardesa donese viski, a papagaj nastavi: „Šta je ovo? Kapi za oči!? Donesi mu viski!" Stjuardesa ga zamoli: „Molím Vas da ne pričate tako sa mnom!", na što je papagaj napade i nagovori joj baš onako... papagajski. Razljućena stjuardesa ode kod kapetana i požali mu se na ponašanje zeke i ludog papagaja. Kapetan predade komande kopilotu, ode do zeke i papagaja, ali nakon kraće rasprave uvidje da ih ne može urazumiti te ih, u nastupu nekontroliranog bijesa, izbaci iz aviona. Dok su padali papagaj upita zeku: „Je li, umiješ li ti letjeti? „Ne", odgovori zeko. „Pa što se onda foliraš!?", završi papagaj vic.
Priča gluposti
Čitajući viceve o životinjama i s njima primijetio sam da je u većini slučajeva gotovo pravilo da zeko, na kraju, ispadne pametan. Izuzetak je vic u kojem zeko sjedi u šumi na panju i oštri nož. Dolazi lija pa ga pita: „Šta to radiš, zeko?" „Oštrim nož da ja vuku pokažem ko je gazda u šumi!" odgovori. Lija pomisli da je zeko, konačno, poludio i ode. Potom nailazi medvjed pa ga i on pita: „Šta to radiš, zeko?" „Evo, oštrim nož da ubijem onog vuka!" I medvjed pomisli da je zeko poludio i on se udalji da ne nastrada. Nedugo potom nailazi vuk, s onim oštrim zubima i ubojitim očima gleda zeca pa zagrmi: „Šta to radiš, zeko?" „A evo, oštrim nož i pričam gluposti!" odgovori zeko.
Zeko naravno nije ni najhrabrija ni najkrvoločnija životinja, ni u šumi ni na svijetu, što nedvojbeno potvrđuje i vic u obliku pitalice: zašto se zeki vide uši iza žbuna? Zato što se nije dobro sakrio. Da, zeko definitivno nije ni najpametnija ni najlukavija životinja ni u šumi ni na svijetu. Pa što se onda folira?
