Nisam jednom poželio, za potrebe ove kolumne, umjesto bilo čega što bih ja imao i mogao reći, prepisati tuđu pjesmu, potpisati poznatog ili manje poznatog autora i to bi bilo to. Ali sam onda, neočekivano, naišao na cijeli niz prepreka: stariji i iskusniji su mi rekli da je to neprimjereno, profesionalci su rekli da samo amateri u svoje tekstove prepisuju cijele pjesme: profesionalno je prepisati samo strofu ili dvije, ostalo malo preurediti, a ako neko i prepozna da to nije tvoja pjesma, reći kako si bio nadahnut majstorlukom starog pjesnika. 

Nervni bolesnici 

I sam sam nadošao na neke manjkavosti u toj ideji: hem nije po mjerilima profesije, što i nije neki razlog, jer ni ja nisam neki profesionalac, hem je većina pjesama koje su mi se svidjele pomalo alegorična, zajedljiva, podsmješljiva... te bi to moglo potaknuti neke da upitaju: Šta je pjesnik htio da kaže? 

Foto: Avaz ("Dubioza kolektiv": Pjevaju primjereno situaciji u zemlji) 

A, malo-malo, pa nekog gromoglasno uhapse, sa ili bez osnove, pa ga tiho puste, kao „da niko ne zna". I taj zatvor ima svojih mahana: kad iziđeš moraš se početi baviti politikom i postati ugledan član društva, a ni jedno ni drugo mi se u ovakvom društvu baš ne sviđa. A moram priznati da mi je ideja još veoma privlačna. Evo, naprimjer Balašević. 

„Ne volem, nikog, lutko, takva mi je narav, kao odžak, star i garav puno dima je kroz mene prošlo... (Ne volem) zatucane, gratis, kravataše, hipohondre što se plaše da dobiju rak od razmišljanja... (Ne volem) one lopuže što voze tuđa kola, znaju azbuku do pola, miču usnama, dok sriču pejdžer (nji' se malko gadim, pravo da ti kažem). E onda, ne volem šizove i nervne bolesnike pre ih puštali za vikend - sad ih puste pravo pred kamere. Ne volem izbore, televizor, plakate, dosta, ako Boga znate. Ludnica je, kanda, otključana širom ostala (prover'te, molim vas). Ne volem što odasvud samo čuješ, daj mi, il' se prosi, il' se zajmi, j...te, ja nikad nisam isk'o. Ne volem škrtariju, intelektualce koji važno vrte palce, kupiš ih za špricer i kavurmu (koju ja lično ne volem)..." 

Pjesma je malo zastarjela, spominje se azbuka i pejdžer, pisana je ekavicom i to vojvođanskog tipa, a i on je strani državljanin, pa ne znam koliko je situacija u njegovoj primjerena situaciji u našoj zemlji. Ima i domaćih od Ede Maajke do „Dubioze“ (kolektiva, a ne iz dubioze); mogao bih prepisati neku njihovu pjesmu. To bi, na prvi pogled, moglo proći, uklapam se u najbjedniji trend: koristim domaće i pokazujem ljubav prema bližnjem svom prepisujući samo od njih, a ne od nekih stranaca, ali već na drugi pogled cijela ideja pada u vodu. Hem su previše popularni, puno ljudi zna njihove pjesme napamet, hem imaju previše stihova/rečenica pa i cijelih pjesama za koje mi je žao što ih nisam ja napisao. Te i od te namjere odustanem.

Zato sam odlučio napraviti se mahnit, izvući nekog zaboravljenog autora i neku njegovu pjesmu koje se više niko ne sjeća i uredno potpisati autora jer, ne znam znate li, ukrasti je grijeh.

Dakle: Jedanput ide stari Amidža k'o neki sedi mandarin; a za njim tapka, trči, skakuće junačke krvi najmlađi sin. Vašar je bio; a na vašaru sablje, pištolji, arapski at, tuniske kape, srebro i zlato, mletačka svila, ženevski sat. - E, šta ćeš, sine, da kupi babo? - deteta sklonost kušaše svog. - Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu, il' voliš ata misirskog? Il', možda, želiš od svile ruho? Neka ti bude svileno sve! Govori, sine, govori brže, da kupim one toke zlaćene? Dete se češka rukom po glavi, kao da ne zna šta bi od sveg: - Ah, babo, babo, kupi mi, babo, pečenja kupi jarećeg... Sad se i babo češe po glavi, gledajuć' dugo sinčića svog: - "E, ja sam vol'o sablje i koplja, a sin mi jarca pečenog! (Đura Jakšić, „Otac i sin“, 1872). 

Zanimljiva je cijela ta zbrka s roditeljima i djecom, naročito očevima i sinovima. Najčešće se spominje u kontekstu kompleksa koje su vrijedni psihoanalitičari razvrstali u nekoliko kategorija nazivajući ih prema nekim središnjim likovima najpoznatijih mitova grčke mitologije. U većini tih mitova roditelj je malo ili nimalo kriv za poremećaj kod svoga djeteta. Načelno, hudi roditelj, postajući uspješan, nije ni slutio kakve će traume izazvati kod svoga djeteta i na šta će se one sve odraziti. Jakšićev pečeni jarac je Božija blagodat za ono što ima u tim mitovima... Da ne prepričavam. 

U ovoj zemlji ima dovoljno nezaposlenih i besposlenih psihologa i psihoanalitičara pa neka se oni time bave u svojim naučnim radovima kad već nemaju ništa preče i pametnije raditi. U svakom slučaju, ne daj Bože nikome! Sreća da je ta stara Grčka propala. Ko zna gdje bi nas odvelo da su kompleksaši na vlasti.

Kad već spomenuh vlast, naumpade mi još jedan zeko. Naime, išao medo šumom i naišao na pećinu. Radoznalo zaviri pa i uđe unutra misleći da ima nešto za pojesti kad ga ogromna ruka dohvati i povuče naviše: kiklop. „Šta radiš ti u mojoj pećini?" upita kiklop. „Pa... pa... mislio sam da ima hrane..." „Šta si ti mislio!? Odakle ti pravo da misliš? Biraj, hoćeš li da te naživo oderem ili da te pojedem počevši od zadnjih nogu?" „Pa... pa..." zamuca medo. „Svakako ti je pa-pa", reče kiklop. „Biraj!" „Pa da me odereš", reče medo. Kiklop zapisa: Medo, deranje naživo, sutra u 8. Nemoj da nisi došao!" Iziđe medo iz pećine, nasekiran, neraspoložen kad naiđe vuk. „Medo, što si tako skrhan? Šta ti se desilo?" „Pa, išao sam šumom i... i naišao na pećinu. Mislio da ima meda kad ono unutra gomila janjadi, a ti znaš ja to ne jedem; možda bi ti mogao probati", reče medo lakonski. „Gdje, gdje?" Požuri vuk. „Prva desno, druga lijevo." Ponovi se ista priča. „Šta radiš ti u mojoj pećini?" upita kiklop. "Mislio sam da su unutra janjad." „Kakva janjad! Biraj, hoćeš li da te naživo oderem ili da te pojedem počevši od zadnjih nogu?" „Pa da me pojedeš", odabra vuk. 

Kiklop i zeko 

Kiklop zapisa: „Vuk, doručak, sutra u 9. Nemoj da nisi došao." Iziđe vuk, još više nasekiran od mede kad pred njega doskakuta zeko. „Šta je, vuče, šta ti se dogodilo?" „Idem ti ja šumom i naiđem na pećinu; pomislih da su se tamo janjad sakrila, kad tamo brdo mrkve i kupusa, a ti znaš da ja to ne jedem pa ako hoćeš ti idi." „Gdje, gdje?" Zabrza lahkovjerni zeko. „Prva desno, druga lijevo." Ista priča. Kiklop ga dohvati. Bez puno okolišanja: „Hoćeš li da te naživo oderem ili da te pojedem počevši od zadnjih nogu?" „Pa... pa..." Zamuca zeko. „Ja ne bih ništa." 
Kiklop zapisa: „Zeko neće ništa."

Zanimljiva je cijela ta zbrka s roditeljima i djecom, naročito očevima i sinovima. Najčešće se spominje u kontekstu kompleksa koje su vrijedni psihoanalitičari razvrstali u nekoliko kategorija nazivajući ih prema nekim središnjim likovima najpoznatijih mitova grčke mitologije. Jakšićev pečeni jarac je Božija blagodat za ono što ima u tim mitovima...