Nemojmo se zavaravati, u ovom ili onom obliku Srbija nastavlja svoju velikodržavnu politiku. Pri tome svaka se greška žrtve najsurovije kažnjava, čak i “magarčenjem u Dolini Suza”, kako to zapisa Avdo Sidran. I tretmanom pola Bosne, ili njenog manjeg entiteta, kao najvećim ratnim plijenom Beograda. U isto vrijeme bošnjačko rukovodstvo, ovo koje je na vlasti već skoro četvrt stoljeća, nastavlja voditi malodržavnu, sitnošićardžijsku i čaršijsku politiku. Nažalost, te dvije politike jedna drugu hrane i inspiriraju.

Kombinacija ova dva “projekta” porazna je po BiH, ali i po Balkan, jer neopamećena žrtva stalno priziva agresiju na sebe, što, naravno, ostaje izvor nesigurnosti za sve u okruženju.

Nejednake šanse

U najopasnijem balkanskom trouglu, između Sarajeva, Beograda i Zagreba, odavno je druga priča s Hrvatskom. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kao i svi hrvatski zvaničnici, odavno su sasvim jasni u vezi s genocidom u Srebrenici. Hrvatski europarlamentarci onomad su, prije svih drugih, isposlovali usvajanje Rezolucije EU o Srebrenici, obećavajući kako će tražiti da priznavanje genocida u istočnoj Bosni bude imperativ pristupnih pregovora sa Srbijom. 

Interesantno, Kolindu je u srebreničkoj masi ranjenih ljudi čuvala i jedna obična bijela šamija srebreničkih majki! Stavljajući je na glavu, ona se spontano identificirala sa žrtvama, a ne s politikom. 

S druge strane, proevropska deklarativnost u Srbiji kao da se više svodi na očekivanje evropskih novaca, a manje na usvajanje evropskih vrijednosti. Loše je to, uz sve ono šurovanje s Putinovom Rusijom. Ipak, čak i uz sve povijesne činjenice, sve to ne umanjuje potrebu pomirenja, danas, čak i više nego prije. Baš zato i treba tražiti promjene od Sarajeva, a ne samo od Beograda.

Grabar-Kitarović: Stavljajući bijelu maramu na glavu, spontano se identificirala sa žrtvama, a ne s politikom

U sukobu velikodržavnog i malodržavnog projekta u BiH odavno se događa inauguracija “velikog Sarajeva” na račun sve manje BiH. To je, valja priznati, i rezultat pogubne antigrađanske politike koju omogućava Dejton. Na taj sporazum je svega jednom dodat jedan amandman - za formiranje Brčko Distrikta, ali nismo uspjeli provesti presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (“Sejdić-Finci”). Zato BiH i dalje ostaje zemlja nejednake šanse.

U BiH vlada kasta povlaštenih, koje je čak bizarno više i prozivati; to su oni što investiraju u preskupe nekretnine od Poljina, preko Marindvora, do Vrela Bosne, ali ne znaju i neće da investiraju u ljudske resurse van svog ideološko-obiteljskog kruga. A jedino bi ta investicija, u ljude, mogla spasiti Bosnu iz kandži velikosrpskog i svakog drugog, na koncu, malodržavnog bošnjačkog projekta.

Otuda su Bosanci (više od 100 godina) nepoželjna “roba” u BiH, poput 25-godišnje Srebreničanke Adisade Dudić, advokatice iz Vašingtona. Adisada i barem još hiljadu njih, koliko je samo takvih u Americi, bili bi dovoljna kritična masa za građanski preokret protiv pogubnog dejtonskog nacionalnog trolista. Bez njih, sve ostalo je samo prazna priča!

Za ovo “veliko” Sarajevo najbolja je mala Bosna, jer sve ono što je na periferiji, kao što je to, nažalost, bilo počesto i u ratu protiv BiH, predmet je moguće trgovine, u kojoj su neprikosnoveni samo sarajevski sahani, a sve ostalo je “stvar dogovora”.

Nacionalni lešinari

Sve dok je male, polumrtve, supernacionalne, a ne građanske BiH, bit će i velikih lešinara, koji čekaju sa strane.

I dok u tom Sarajevu prioritet bude suludo bogaćenje i udomljavanje samo “svojih”, pa čak i stjecanje slave preko kupljenih medija, u kojima ima mjesta samo za povlaštene (od vješto aranžirane multinacionalne “Al Jazeere” do vidljivo Erdoanove Anadolije), trajat će negativna selekcija, prema kojoj su “lojalni” bolji od sposobnih. Takvo Sarajevo, u kome se i predsjednici biraju iz političkih dinastija, iako glavni grad suverene, i zemlje članice UN-a, neće biti sposobno da parira institucionalno dovršenom Beogradu. I bit će crna tačka u regionu. Doista, sreća je što je Zagreb odustao!

Uostalom, ovo je Sarajevo dozvolilo pervertiranje situacije u kojoj se stradalnici izvinjavaju onima koji su tim stradanjima doprinijeli. Sreća je što se istinske heroine - majke Srebrenice - dostojanstveno nose s izazovima koji mirišu na provokaciju. Treba učiti od njih i treba pamtiti kako su ljudski komunicirale s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, izvlačeći iz njega ono humano, a ne političko, dok su mu kačile srebrenički cvijet na rever. 

Srebrenica i jeste mjesto na kojem ljudi uče dok su živi!

“Nemoguće je, o ljudi - dostići muževnost majki u suzama”, zapisao je turski pjesnik Nazim Hikmet, ali za njega u bošnjačkom Sarajevu ideološki ne haju. 

Da su i drugi, u tom Sarajevu, poput majki pod bijelim šamijama u Srebrenici tako jasno, čisto i dostojanstveno mislili - napad na srbijanskog državnika u Potočarima, bez obzira šta mi o njemu znali i kako ga tumačili, nikad se i ne bi dogodio. Kao što se nije trebao i nije smio dogoditi! Ali, tako je to kad se u Sarajevu bosanska periferija tretira lošije nego nožni palac.