U Europi je pod prividom konačno sređenog stanja i vladavine sloboda nastala jedna nova vrsta humane, društvene i političke krize. Nju tehnički nazivaju kriza emigranata, ali je to zapravo izraz dublje krize sistema svjetskih odnosa i posljedica politike koja se u svijetu vodi. Prva emigrantska kriza u novijoj historiji dogodila se zbog nacističkog progona Jevreja, koji su, kako to čine i današnji emigranti s područja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, pohrlili da se iz pakla smrtne opasnosti na bilo kakav način domognu još slobodnih zapadnih, afričkih i bliskoistočnih zemalja, a u krajnjem slučaju i Amerike, kao neke vrste luke spasa.

Iskustva Jevreja

Karakteristično je da su i tada vlasti zemalja u kojima su Jevreji nastojali naći spas, ili kroz koje su migrirali prema sigurnosti, postupale prema njima na sličan način kao i današnje vlasti europskih zemalja, da su ih smatrali teretom i problemom i da su im pričinjavale sve moguće tegobe, vraćale ih, progonile i otkazivale sva prava, pa i prava azila, mada znaju da oni bježe iz zemalja u kojima vladaju teroristi i u kojima su im oduzeta sva prava, a najmanje im pružale pomoć, što su sve, prema načelima čovječnosti i vlastitim deklaracijama i obavezama koje su preuzele prema građanima niza azijskih i afričkih zemalja, morale činiti.

Dakle, emigranti nisu nimalo nova pojava i imamo ih kao stalnu povremenu prateću pojavu kriza, od masovnih iseljavanja Iraca, Šveđana i Nijemaca sredinom XIX vijeka, koji su se iseljavali u Ameriku zbog propasti krompira, a zatim Jevreja koji su se početkom XX vijeka počeli masovno iseljavati na Zapad i u Ameriku, zbog pogroma koje su nad njima vršile ruske i poljske vlasti. Zapravo, ono što ovu sadašnju krizu odlikuje sastoji se u tome što je ona nastala ne samo zbog prirodnih katastrofa ili nasilja određenih vlasti, nego što je do ovog masovnog iseljavanja ljudi iz određenih regija došlo zbog politike koju svijet vodi prema nekima od najvažnijih problema koje je historija pred čovjeka postavila, kao što su nerazvijeni narodi, kontinenti i regije, kolonijalna vladavina koja se nije mogla održati i stanje zaostalosti niza naroda i zemalja koji su bili pod kolonijalnim režimom, ali i krize u mišljenju i odlučivanju o pojavi ljudi koji su zbog svih tih okolnosti prisiljeni da se kreću.

Činjenica je da ni nakon iskustva s Drugim svjetskim ratom svijet nije našao drugi način rješavanja problema čovječanstva, osim da nekadašnje povremene vruće zamijeni za jedan dugotrajni hladni rat, a da uz to otpočne epohu stalnih vrućih lokalnih ratova koji su lokalni jedino po mjestu događanja, ali koji imaju supstancijalnu vezu s interesima velikih država i da stoga i oni imaju svjetsko značenje.

Činjenica je i da su ti ratovi zaustavili svaki demokratski razvoj u zemljama koje su njima obuhvaćene, a to je veći dio svijeta, a da oni, osim razvoja vojnih struktura, diktatura i sredstava uništavanja ljudi i dobara, ne donose ništa novo, zbog čega nije bilo moguće ni postaviti bitne probleme koji su se pojavili nakon Drugog svjetskog rata, a kamoli ih riješiti. A oni ugrožavaju opstanak pojedinih zemalja, naroda, regija, a u konačnici i cijelog čovječanstva.

Nema odgovora

Čovjek još nema odgovore na najvažnija pitanja koje mu savremena historija postavlja, a odgovore nemaju ne samo današnji banalni političari nego ni najveći mislioci današnjice. Političari nude lažna rješenja, a mislioci su skeptični prema mogućnosti da svijet, ovakav kakav je, uopće može prevazići stanje koje je stvorio, a ta nemoć donosi nevjericu u moć duha uopće, stvara se gubitak snage duha i biva ugrožena historija, a svijet se vraća barbarizmu.

Taj moderni barbarizam je mnogo gori od onog prvobitnog, iz kojeg je započela naša historijska avantura.

Kad je riječ o slučaju sve većeg broja ljudi koji su ugroženi posljedicama razvoja prilika u svijetu, ponašanje razvijenijih ruši sva humana načela i daje prednost pragmatičkom razumijevanju prirodnih zakona suprotnih imperativnom smislu moralnih ljudskih zakona. Današnje najrazvijenije zemlje demantiraju čak i vlastita načela i deklaracije koje su same stvarale.

Nije tako davno bilo kad su te zemlje deklarirale princip duhovno-kulturnog i političko-pravnog jedinstva svijeta, kolonijalnih metropola i kolonija, iz čega su nastale tvorevine kao Komonwelth ili Francofonska zajednica ili slične institucije po kojima su građani bivših kolonija postali eo ipso građani metropolitanskih zemalja. Tu je i deklaracija o pravu i slobodi kretanja kapitala, roba i ljudi kao konkretizacija jedinstva svijeta i slobode kao temeljnog njegovog načela.

Danas od tih deklaracija i prava nema ništa, i iz tih deklaracija su izbačeni ljudi, pa se sloboda kretanja odnosi samo na kapital i robe, a ljudi na čijoj su grbači Britanci, Francuzi, Španci, Belgijanci, Holandezi, Nijemci, Amerikanci, Japanci i Portugalci stotinama godina živjeli i stvarali bogatstvo sada su proglašeni za glavnu opasnost po zapadni svijet i njihovo se imigriranje pokušava na svaki način spriječiti, a odbacuje se i ideja o otvorenosti demokratskih društava i zemalja i mogućnost postojanja multinacionalnih multikulturnih, multirasnih i multivjerskih društva.  

Glavni način i metoda mišljenja postaje puki pragmatizam i interes koji ponovo biva afirmiran kao vrhovni princip zapadne demokratije, a odnosi se svode na proračunavanje efekata useljavanja ljudi na položaj onih koji su razvijeni, bogati i moćni, a koji žele da očuvaju privilegiju svog položaja koju su stekli iskorištavanjem onih koji nisu imali snage da se odbrane ni sreće da postanu tehnološki razvijeni, da ekonomski dominiraju i postanu vojna sila koja sebi može priuštiti slobodu da kreira stanja i odnose, ali da odbija svaku odgovornost za posljedice svojih kreacija. Pokazuje se da su u svijetu pragme sve deklaracije i načela iza kojih ne stoje sila, prazne riječi i sredstvo za obmanu ljudi, za prevođenje žednih preko vode, kako se to u nas kaže, za prazna obećanja politike i političara.

Tako se ideje kao mondijalizam i tvrdnja kako je svijet jedan i da treba biti ujedinjen svodi na banalnu ideju da svijet može biti jedinstven samo ako se njime upravlja iz jednog centra, a to su najrazvijenije zemlje. Tako nema više ideja multikulturalizma, kako kaže gospođa Merkel, jer je taj eksperiment propao, a svijetu se s brutalnom jasnoćom daje do znanja da će mu budućnost biti stanje nemilosrdne borbe za prostor i resurse, a u toj borbi će pobijediti onaj koji ima najrazvijeniju tehnologiju, posebno proizvodnju oružja, i najveću ekonomsku, finansijsku i političku moć.