Intervju se, u najvećem broju slučajeva, piše hronološki, od početka susreta sa sagovornikom. No, ono što se desilo Senadu Bašiću (53) na sarajevskoj Ferhadiji nakon što je isključen novinarski diktafon, bilo je toliko snažno da zaslužuje da se nađe u uvodu teksta. 

Veliki bh. glumac, koji već devetu sezonu oduševljava publiku ulogom Faruka Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, ne može više normalno šetati gradom. 

Na svakom koraku prolaznici zaustavljaju Senada, traže autogram, žele se fotografirati s njim ili ga tek pozdraviti.

- O, Rukfaš, ima li kod Izeta mahsuzije? – samo je jedno od pitanja radoznalih prolaznika koje je Senadu izmamilo osmijeh na lice.
 
U intervju za “Dnevni avaz” Bašić je, osim o svojoj prvoj TV ulozi nakon rata, s kojom je stekao i ogromnu popularnost, govorio i o karijeri, najizazovnijim projektima, saradnji s kolegama, kao i o stanju u kulturi i najvećem životnom uspjehu – svojoj porodici. 

Veliki uspjeh

U čemu se krije tajna uspjeha serije “Lud, zbunjen, normalan”?

- Svaki uspjeh u bilo kojoj umjetnosti je veoma teško objasniti. Rad, trud i upornost, kao i osjećanje vremena u kojem živimo, ključne su stvari da bi se nešto kvalitetno napravilo. Postoji imperativ da moramo vjerovati u ono šta radimo, a svakako je važno i da čovjek voli svoj posao. No, mnogo je faktora koji se moraju posložiti, čak i onih na koje mi, koji se bavimo umjetnošću, ne možemo direktno utjecati. Kada čovjek ulazi u ovu vrstu posla, uspjeh velikim dijelom zavisi i od faktora sreće, vremena u kojem se to nešto stvara, kao i od konkurencije. 

Oduvijek sam vjerovao u uspjeh ove serije, a to najbolje može potvrditi scenarista Feđa Isović, koji mi često zna reći da sam jedini čovjek koji mu je još na samom početku govorio: “Feđa, ti ćes se usr... koliko ćeš još ovih epizoda napisati”, i to u vrijeme kada nikakvog uspjeha nije bilo.

Da bi serija stekla popularnost kakvu uživa LZN, i ekipa koja radi, mora biti vrhunska.

- Volim reći da smo mi jezgro radoholičara, u čiji rezultat nikada nisam sumnjao. Na početku snimanja LZN-a legendarni Mustafa Nadarević, o čijoj bogatoj biografiji ne moram posebno govoriti, i ja bili smo još friški iz filma “Kod amidže Idriza”, na kojem smo zajedno radili, a nedugo nakon toga počelo je snimanje LZN-a. Cijela ekipa odlično funkcionira i ja, kao glumac, imam istančan odnos prema tome koliko je zahtjevno napraviti komediju. Ali, kada vas jednom krene, to je, prosto, nezaustavljivo. 

Dešavalo se da neke Vaše slučajne rečenice postanu dio scenarija.

- Kada igrate komediju kao žanr, svakako da dolazi do improvizacija. Neke stvari vam padnu na pamet a da ne znate ni otkud. Jednom sam došao na snimanje i treba da pričam o sankama i ja odjednom počnem da improviziram priču o sankama, gvozdama koje su mi ostale na Jahorini i to mi, kao, veoma teško pada. Riječ je o sankama koje su roditelji pravili svojoj djeci, dok je drvene sanke imala samo gradska raja. Tu riječ “gvozde” nisam upotrijebio 25 godina, a starije generacije sigurno će razumjeti šalu. Komedija se često improvizira, ali treba znati mjeru.

Sebe nazivate mrgudom i melanholikom. Dakle, nemate mnogo sličnosti s likom Faruka Fazlinovića?

- Svi likovi koje sam glumio, imaju veze sa mnom, sve sam to ja pa tako i lik Faruka. Provučeš ga kroz svoju glumačku mašinu i dobiješ nešto što je samo tvoje. 

Možemo li uporediti humoristički sitkom LZN s kultnom “Audicijom” iz 1984. godine? 

- Uspjesi su nalik jedan drugome kao drvo drvetu, ali je put do uspjeha različit, kao i vrijeme u kojem su nastali.

Nedovoljno ulaganja

Koliko je bilo teško naučiti romski jezik za ulogu Ujaša Mirge u filmu “Shangai Gipsy”?

- Kada sam tek dobio ulogu i shvatio da je Ujaš Mirga Rom, uspaničio sam se i upitao se mogu li ja to. U pitanju su bila dva dijalekta - albanski romski i prekomurski romski, a imao sam veoma malo vremena da pripremim tu ulogu. U jednom trenutku bio sam u takvoj krizi da sam htio odustati, ali sam rekao sebi: “Senade, ako sada ne prihvatiš ovaj zadatak, tvoj prag tolerancije bit će sve manji.” 

Prolaznici zaustavljaju Bašića kako bi se fotografirali s njim 

U Ljubljani sam sedmicu imao lektorske probe, a najteže je bilo to što je reditelj dozvolio da imam dva lektora, koji su imali pravo da stopiraju ukoliko promašim akcent. Imao sam veliki monolog, koji je trajao više od dvije minute, a koji sam, iako to nije bila prvobitna ideja, na kraju morao u kontinuitetu izgovoriti. Nakon što sam to uspio, rekao sam sebi: “E, sada mogu i na bušmanskom.”  

U kontekstu onoga što se tražilo od mene, mogu reći da je to najveći izazov u mojoj karijeri. Tokom rada na tom filmu, pred svakom teškoćom moja granica bi padala, ali od prkosa pred samim sobom nisam dozvolio da se to desi. Mogu samo reći da mi je izuzetno drago da sam iz toga izašao normalan.

Romi su narod koji njeguje svoju pjesmu i tradiciju. Kroz historiju su toliko puta bili na meti istrebljenja, ali su opstali upravo zahvaljujući kulturi i tu najbolje dolazi do izražaja njena vrijednost.

Izgleda da smo mi, Bosanci i Hercegovci, ti koji svoju kulturu ponajviše zanemaruju?

- Mi se trebamo ugledati na druge, koji svoj identitet grade upravo kroz kulturu. Najbolji primjer je Slovenija, koja je podigla spomenik Prešernu, koji je napisao “Sonetni vijenac” na slovenskom jeziku, ali  po ugledu na Pretrarku (Pretrarca). Dakle, nije njegova izvorna ideja, ali bez obzira na to, Slovenci su mu podigli spomenik.

Čuvajući svoj jezik i kulturu, i put do Evropske unije postaje lakši i svakako da i mi trebamo tako graditi svoj identitet.

Pariramo li u kinematografiji našim susjedima?

- Zemlje u regionu i to sistematski rješavaju, posebno kada je riječ o finansiranju filmskih projekata, dok kod nas toga nema.

Evo, ja predlažem da izdvajamo iz poroka, odnosno suludo velike sume novca koju potrošimo na alkohol, cigarete, kako bismo mogli napredovati na ovom polju.

Zbog takve situacije, mladi, uprkos talentu i želji, skoro da i nemaju priliku da se dokažu.

- To je velika šteta za sve nas, jer imamo mnogo talentiranih mladih ljudi. Uvijek je nešto važnije od ulaganja u filmove. I tu nastaje naš besmisao.

Igra i smijeh

U predstavi “Umri muški” igrate već 25 godina, dok ste u predstavi “Biće, biće” nastupili više od 350 puta. Zasitite li se ikada ovih uloga?

- Kada se radi komedija, postoji imperativ da mora izazvati zanos i smijeh do suza, a to je nešto što nikada ne može dosaditi. To je kao da pitate pilota da li njemu dosadi voziti avion. Ja to radim iz potrebe, ljubavi, iz strasti, ali s velikom dozom odgovornosti. Amateri su ti koji rade sve iz ljubavi, dok profesionalni glumci žive od toga.

U “Umri muški” nastupam 25 godina, ali svaki put iznova imam zadovoljstvo koje pruža glumačka igra, a tu radost dobije i publika. 

Jedan ste od rijetkih glumaca koji je imao čast da igra “Hamleta”.

- Igrati “Hamleta” u Sarajevu je teatarska delicija, jer je veoma veliki broj ljudi koji to nisu ni pročitali. Svi glumci imaju želju da se bave Šekspirom (Shakespeare), ali teško to prolazi kod naše publike. Nismo mi na tom nivou ni po stepenu obrazovanja.

Jeste li na sceni na neki način izdvojeni od samog sebe u smislu da je gluma Vaš bijeg od stvarnosti?

- Postoji Senad Bašić privatno, lik kojeg igram i moja glumačka ličnost, a kako to troje prolazi jedno kroz drugo, svako riješi na svoj način.

Gluma je igra, a svi mi imamo potrebu za igrom i akcijom. Umjesto da postaju mudriji, glumci su s godinama sve infantilniji, ali ja to gledam kao prednost. Imamo privilegiju da budemo sve gluplji, iako, možda, privatno nismo uopće takvi.

Igra je najveća blagodat i vrhunska potvrda da je čovjek živ. Moramo se znati radovati, jer je to nešto izdvojeno iz realnosti, a opet toliko važno.

Koliko mi utječemo na igru života i vjerujete li da je dosta stvari van naše kontrole?

- Nisam neko ko vjeruje u sudbinu, ali većinu životnih stvari mi ne možemo kontrolirati. Počevši od otkucaja srca, da li ja mogu kontrolirati da li će i do kada moje srce kucati? Ko će kontrolirati ljubav, najvažniju stvar na svijetu? 

U životu sve ide nekim svojim tokom, a najbitnije stvari dese se same od sebe, ma koliko mi nešto željeli ili planirali. 

Razmišljate li o tome da se okušate u rediteljskom poslu?

- Vjerujem Orsonu Velsu (Welles) i Čarliju Čaplinu (Charlie Chaplin), koji su prednost davali glumi. U historiji režije postoji pet ili šest reditelja na svjetskom nivou, ostali se time bave iz drugih, manipulatorskih razloga. 

Miljenik žena

Poznato je da ste miljenik ženskog roda. Je li Vam to nekada predstavljalo problem?

- Pa, kada vas žene ganjaju, to je uvijek problem. 

Imam biblioteku od 2.000 knjiga

Šta ste posljednje čitali?

- Fascinirala me je “Intimnost” Hanifa Kurejšija, s fantastičnom pričom i formom. Još kao student volio sam da sakupljam knjige i danas imam biblioteku koja broji 2.000 knjiga. Čak i u ratnom periodu, dok su se drugi snalazili prodajući hranu i alkohol, ja bih se kroz tunel natovario knjigama, što su ostali smatrali suludim, a vojnici bi mi govorili: “Umjesto da nešto zaradiš, ti nosaš knjige.” 

Živimo u vulgarnom kapitalizmu

Jesu li ljudi danas izgubili sposobnost empatije?

- Apsolutno. Sistem vulgarnog kapitalizma napravio je to od nas i život po sistemu “grabi samo sebi” kao rezultat neizostavne ljudske pohlepe. To vam je kao dim i vatra, prosto ne ide jedno bez drugog. Na kraju i sam pohlepnik strada. E, takve stvari možemo kontrolirati.

Porodica je moj najveći životni uspjeh

Proslavili ste ove godine tri decenije braka. Postoji li recept za dugotrajan brak?

- U brak sam ušao veoma mlad, i ja i supruga, i mogu reći da smo u životu sve zajedno stvarali. Ona je bila ta koja me je podstakla da se okušam na prijemnom ispitu na Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam danas profesor. Dobili smo kćerku Hanu i sina Skendera, kojima nikada nisam bio strog roditelj, kao što nisam ni strog profesor svojim studentima.

Ključ uspjeha tog saveza zvanog brak leži u razumijevanju razlika između spolova. Suludo je što konflikti proizilaze iz toga što nemamo istu percepciju stvari, jer žene vide jedno, a muškarci drugo.

Na nama je da to prihvatimo, ujedinimo se u različitosti i stvorimo harmoniju, koja ne može nastati od dvije iste stvari. To bi, onda, bila monotonija. 

Slušam od Baha do sevdaha

Koju muziku slušate?

- Od Baha do sevdaha. Odrastao sam uz muziku šezdesetih, ali slušam i od perzijske muzike do ruske balalajke. Uživam slušajući Mocartove kompozicije, ali i neke vlastite. Volim da istražujem.