Mašallah, počele reforme. U Bosni i Hercegovini nema para ni za šta! Nema para za zapošljavanje, reaktiviranje starih i otvaranje novih radnih mjesta, pokretanje proizvodnih - ili bilo kakvih - kapaciteta koji bi osigurali svjež kapital, nema para ni za stimulaciju i ono malo poljoprivrednika koji su spremni posijati i pobrati, ni za oranje miliona hektara odavno nezaorane bosanske zemlje, ni za socijalnu kartu, a kamoli programe za rješavanje „nagomilanih socijalnih problema“ (kao da su se sami od sebe „nagomilali“), ni za osnovno, srednje i visoko obrazovanje, ni za arhive, ni za muzeje... ni za uređaje za mjerenje zagađenja zraka, a kamoli za rješavanje tog problema.
Članovi familija
Nema para za uvezivanje staža, otpis dugovanja velikih preduzeća koja su upošljavala hiljade radnika koji sada „vise u zraku“ - ni zaposleni, ni u penziji, nema para za socijalne programe, za gašenje, kako se to voli reći „gorućih problema“. Nema para za bolnice i bolničko osoblje, za krevet i obrok za majke koje bdiju kraj bolesne djece...
A nije baš tako. Nije baš da u Bosni i Hercegovini nema para. Vide se pare svuda oko nas, kojim god gradom i gradićem ove zemlje da prođemo, kojom god ulicom bilo kojeg od većih gradova u ovoj zemlji prođete. Ima para za besposlice, za tržišne centre, za skupe automobile, za luksuzne neshvatljive i neopravdive građevinske poduhvate od privatnih vila sakrivenih ponovo iza srednjovjekovnih zidina i naselja i kondominiume u kojima će živjeti neki ljudi, domaći ili strani, koji imaju para... ima para za kupovinu građevinski atraktivnih lokacija na kojima su nekoć stajali privredni giganti koji su, uz malo dobre volje i možda malo više truda, većini u ovoj zemlji mogli osigurati život dostojan ljudskih bića... Ima para za utaje poreza, pronevjere, sumnjive isplate i uplate na privatne račune... Ima para za enormne, povratne i bespovratne kredite za vile, stanove, vikendice, kuće staramajkama i tetkama...
Ima para za politiku, političke odabranike i budžetsko finansiranje političkih stranaka koje su izglasale zakone zahvaljujući kojima njihovi birani članovi - i članovi njihovih užih i širih familija - uživaju sve povlastice srednjovjekovnih vlastelina. Ima para za odvojene živote i osam plata po tri hiljade maraka, za vozače, mobitele, savjetnike, komisije, pomoćnike, asistente i „asistentice“, bijeli, crveni, plavi i zeleni hljeb. Ima para za korupciju, ali nema za borbu protiv nje, ima para za nelegalno stjecanje imovine, ali nema za agenciju koja će je oduzimati... Ima para.
Katastrofalna privatizacija koju kao takvu - rijetko i stidljivo ali, odnedavno, ipak, spominju - i njeni neposredni uzročnici i akteri, doduše kao (samo) lošu, nije se odvila samo u oblasti privrede. Ova privatizacija je, donekle, ispravljiva; možda će, nekad, makar zbog svoga profita, ti ljudi, ipak, početi dugoročnije, tržišnije razmišljati, možda otvoriti neka radna mjesta, možda će ih neki zakon ili neka vlast natjerati da počnu redovno isplaćivati pristojne plaće, na njih uplaćivati doprinose i poreze, i možda će, kažem, nekad neko - osim probranih - vidjeti hajra i od privatnika i od privatizacije. Međutim, nepopravljiva šteta čije će posljedice osjećati naraštaji koji možda još nisu ni rođeni izvršena je u oblastima koje sa zaradom nemaju baš nikakve veze, te su valjda zbog toga zanimljive samo malobrojnoj nekolicini entuzijasta na rubu infarkta miokarda. Ili bilo kojeg drugog, samo da je ubitačan.
Upravo zbog patriotizma neko bi konačno trebao početi tražiti odgovore
Ali, možda sve i nije tako crno. Prema nekim izvještajima koji se, istina, rijetko pojave u javnosti, u neka područja i općine u našoj zemlji slile su se desetine i stotine miliona ovih naših maraka. Gotovo po pravilu, to su općine koje se najčešće spominju u sredstvima javnog informiranja kao najzaostalije i one u kojima nema uvjeta za (samo)održivi život. Isto tako, to su područja i općine, ali i opštine, koje političari povremeno gotovo bojažljivo spomenu kad im zatreba opravdanje ili objašnjenje da „nije baš da nisu ništa uradili“.
Zašto bojažljivo? Zato što se u tim područjima i općinama ni na koji način ne može primijetiti da je tu, u bilo koju svrhu, došla i jedna jedina marka! Zato što bi onda neko morao odgovoriti na pitanje gdje su nestale te pare za koje se tvrdi, neki i pouzdano znaju, da su uplaćene, dostavljene, stavljene na raspolaganje za osiguranje održivog... bilo čega. Zato što bi onda morali objasniti gdje su i kako nestali milioni, ko je bio zadužen za njihovu implementaciju, ulaganje, oplođivanje i isplaćivanje.
Ne znam hoće li ikada ikome naumpasti da napravi usporednu analizu prihoda, imovine i rashoda odabranika iz naroda Bosne i Hercegovine (i njihove bliže i dalje rodbine), da vidi ko sve od njih ima stanove, ili da makar pažljivo pročita nalaze revizorskih komisija i donese neke zaključke - poveže brojke sa imenima - i da makar za uši povuče nevaljale.
Koliko se ja razumijem u radne navike Bosanaca i Hercegovaca, a razumijem se, teško...
Pendrek po Muji
S jedne strane: ko će sad to sve uganjati, znaš li ti koliko je tu ljudi prošlo... ko će se time zamarati, bilo pa prošlo, a sa druge, mahom su to stariji ljudi. Dok se neko nakani da obriše prašinu sa nalaza i izvještaja, pola njih će imati loše medicinske nalaze, a druga polovina... Jedina smislena riječ, nažalost, opet izvan konteksta je patriotizam! I, upravo zbog toga, patriotizma, neko bi konačno trebao početi postavljati pitanja i tražiti odgovore. Zar će sve ovo, do sada, zaista ovako proći? Puj pike ne važi, idemo ispočetka, ko nas zavadi i tako to?
Ne znam zašto, ali naumpade mi onaj predratni vic (tada baš i nije bio vic), u kojem Mujo ide ulicom i viče: „Ljudi, propade država! Propade skroz-naskroz!“ Istog trena priđe mu milicioner i bez uvoda počne ga pendrekom ubjeđivati da nije u pravu. „Što me biješ?“, upita ga Mujo pokušavajući izbjeći pendrek. „Kako ćeš vikati da propade država?“, bijesno će milicioner. „Ama, čovječe, Poljska. Propade Poljska!“ "Šta ti meni Poljska, k'o da ja ne znam koja država propada!“, još bjesnije će milicioner i još žešće zamahnu onim pendrekom...
