Ovogodišnji govornik na čuvenom Harriman institutu i najvažnijem ovdašnjem univerzitetu Columbia u New Yorku bila je Dunja Mijatović iz Sarajeva odlazeća OSCE (Organization for Security and Cooperation in Europe) predstavnica za medije. Bio je to događaj za pamćenje.

Da ne bude zabune, i da ne bude da nismo objasnili: Godišnje obraćanje na Harriman Institutu (Annual W. Averell Harriman Lecture) poseban je događaj za intelektualnu kremu New Yorka, pa samim tim i Amerike. Sve je etablirano 1989.godine, kada je pao Berlinski zid i srušena “čelična zavjesa” Hladnog rata. Od tada Columbia otvara vrata poznatim političarima, akademicima, prosvjetljenim javnim i kulturnim figurama, da sa ove govornice dostave poruku (“urbi et orbi”) – New Yorku i svijetu. Pored Dunje, iz te odabrane mundijalne skupine, sa te iste govornice, obratili su se između ostalih Mikhail Gorbachev i Helmut Schmidt.

Iako je Mijatovićeva rođena Sarajka, malo je ovaj put govorila o Bosni i, razumljivo više o Balkanu, posebno u kontekstu skorijeg Putinovog interesa za cijeli bosanski komšiluk. Bio je to svečani trenutak, ali s porukama koje su bile prilično mračne i, bez obzira na dolazeće proljeće, čak jesenje elegične.

Globalni trend

Mijatovićeva nije posebno govorila o stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini, iako za to ima svježih razloga. Dunja je sve to, opravdano, stavila u širi kontekst, opisujući šta nam se generalno nastavlja dogadjati, kao dijelu globalnih trendova. Jer, u BiH, novinarima tek prijete, ili na njih “samo” vrše pritisak.

Novinarstvo se najviše plaća glavom na drugim mjestima – od Bliskog istoka do Latinske Amerike. Ali, sve domaće prijetnje, pa i one uvijene u celofan “bezopasnosti” i “svakodnevnih” uvreda, koje su se odomaćile u našem mentalitetu što sebi dozvoljava da pljuje i psuje bilo šta i bilo koga – treba uzeti u obzir na vrijeme! Prije nego postanu krvavi epilog.

“Sigurnost novinara je još pitanje broj jedan, koje (poput kuge) utječe na slobodu izražavanja i slobodu medija u OSCE regionu” (57 država iz Evrope, Centralne Azije i Sjeverne Aerike), upozorila je Mijatovićeva u New Yorku. Pored monitoringa koji svjedoči o rastućem broju fizičkih napada na novinare, rapidno rastu i digitalne prijetnje s “online” - zlouptrebom novinara, zaokružila je to Dunja u svom obraćanju.

Univerzitet Columbija u New Yorku

Naravno, ona je na ovu govornicu dospjela kao neko ko je sasvim eksplicitan, jer “njeni” su ratovi s Aleksandrom Vučićem, srbijanskim premjerom, na primjer, a onda i sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom – u svjetskim okvirima i za Amerikance – važniji od mnogo čega. Ima tu i kurioziteta, jer Mijatovićeva dolazi iz BiH, koja muku muči sa svojom demokratskom tranzicijom i ne sasvim dovršenom ratnom pričom, a ona govori slobodno kao da je odrasla u Skandinaviji.

Sasvim privatno pak, Dunja pripada onima koji su BiH davali mnogo više, nego što je BiH davala, ili bar u vidu neke institucionalne podrške - pružala njima dok su bili na medjunarodnim pozicijama.

Pouzdano znam da bivši ministar vanjskih poslova BiH, a tako i ovaj sada – nisu željeli da Dunji Mijatović obnove njen diplomatski pasoš sa grbom njene domovine. Što bi rekao Damir Nikšić – “šta će ba njoj diplomatski pasoš…”?! Tako je to u Bosni, koja još uvjek ima više sreće sa svojim borcima (da ne kažem intelektualcima) nego oni sa njom.

Dugo već poznajem Dunju, prvenstveno kroz njen kolosalni rad u OSCE-u, kroz koji je stekla više neprijatelja medju svjetskim vladama, kako na Zapadu – tako i na tradicionalno neslobodnom Orijentu.

Zato nisam ni mogao ispustiti ovo njeno obraćanje svijetu preko Columbije. Činjenica je da, niko iz BiH, pa ni iz susjedstva, na ovom presitižnom američkom sveučilištu do sada nije ovako opravdano glorifikovan kao takav borac za ljudska (i profesionalna) prava, kao Dunja Mijatović.

Znam i neke mnogo grlatije od nje, naravno na većim funkcijama od njene, pa čak i one, koji su bili spremni uplatiti neku pozamašnu donaciju lobistima, da se u nekom svojstvu pojave kao govornici na Columbia univerziteta. Nekima je to samo djelimično uspjelo, jer samo je Mijatovićeva ostala spremna da pod lupu stavi i svoj rad, smatrajući to, kako kaže – veoma korisnim!

U svom govoru na Harrimanu, koga je naslovila “Sloboda izražavanja u eri sigurnosnih prijetnji: Pogled iz sjedala ptice rugalice”, Dunja se u samom naslovu ironično narugala svojoj poziciji.

Jer, u tom je sjedalu, boreći se za slobodu medija, prava novinara i slobodu izražavanja – bila ovisna o “dobroj volji” svih zemalja članica OSCE, čije je vlade često kritikovala zbog dvostrukih standarda i sasvim otvoreno – antidemokratskih postupaka, pa čak i represalija, u raznim oblicima. Ipak, najviše je onih, koji joj, uz naklon, džentlmenski skidaju šešir.

Čuo sam, opet iz njenog okruženja još anegdota, pored pomenute sa diplomatskim pasošom BiH. Te priče najbolje opisuju, tu, ponekad donkihotovsku borbu ove hrabre Bosanke – koja je prolazila kroz česte životno nepredvidive epizode, poput one u Ukrajini, ili na Krimu, koga je napustila 20 sati prije ruske invazije.

Interesantna je i priča o tome, kako je poslije svih njenih kritika oko stanja medija u Srbiji, dok je Ivica Dačić bio na čelu OSCE – Dunja, kažu - uživala fer podršku ovog srbijanskog ministra vanjskih poslova. Dačić je čak jednom rekao kako je ona zaslužila da na ovoj poziciji – glavnog prestavnika OSCE za slobodu medija i izražavanja, ostane duže od šest godina, i poslje marta 2016, kada joj ističe mandat.

Priznanja sa svih strana

Na Columbia univerzitetu, Dunja je govorila skoro sat, uključujući i odgovore na pitanja koja su joj postavljali sve sami znalci -- od direktora Harriman Instituta -- Alexandera Coolyija, inače prave zvijezde medju mladjim američkim misliocima političke znanosti -- do jednog od direktora Human Rights Watcha (HRW); Hugh Williamson iz HRW – Mijatovićevoj je odao javno priznanje za pomoć koju je kroz svoj odvojeni rad u OSCE-u – ona pružila i ovoj globalno veoma poznatoj monitoring organizaciji za zaštitu ljudskih prava. Da ne govorimo o profesorici Tanyi Domi, znanom prijatelju i anđelu čuvaru Bosne (kako je opisala upravo Dunja), koja je opet agilno učestvovala u organizaciji ove večeri.

No, želim reći, iako se radi o markiranju jednog, opet individualnog uspjeha (kao u slučaju Danisa Tanovića), ovo Dunjino obraćanje američkoj intelektualnoj eliti jeste bilo i priznanje za BiH. Iako je ono, kao po pravilu, prošlo bez ijednog predstavnika Misije BiH u Ujedinjenim narodima u New Yorku!?

Kažem “po pravilu”, jer i kad je Dunja dobijala nagrade poput PEC (Press Emblem Capaign) nagrade grada Ženeve 2015, za njenu “prvoklasnu medijatorsku ulogu u ukrajinskoj krizi”, na dodjeljivanju tog važnog evropskog priznanja – opet nije bilo niti jednog bh.diplomatskog predstavnika.

A zapravo, Dunja je kako to kaže moj kolega Refik Hodžić, bivši portparol Haškog tribunala i sadašnji direktor komunikacija u Centru za tranzicionu pravdu (International Centar for Transitional Justice), ovdje u New Yorku – definisala ovaj posao: “Prije nje ne pamtimo imena niti jedno drugo ime, niti jednog predstavnika OSCE za slobodu medija, iako je tu bilo još uvaženih persona”, kaže mi Refik.

Na ovoj poziciji Dunja je 2010 zamjenila Mikloša Harastija (Miklós Haraszti), da bi joj, u martu 2013, bio obnovljen mandat, jer je ostala prepoznatljiva po poslovima koje je obavljala na mnogim merdijanima.

Uostalom, pomenuti verbalni ratovi koje je Dunja vodila sa Vučićem, Lavrovim, ali i sa turskim vlastodršcima na sastancima u Ankari (uz posjete turskim novinarima u zatvoru), suprostavljanje vlastima u Azerbejdžanu, Kazahstanu, Ukrajini i naravno na Balkanu, a prije toga radla je i u Armeniji, Jordanu, Iraku, Maroku, Austriji i Velikoj Britaniji – najbolje svjedoče o tome.     

Šutljiva Bosna

Siguran sam da mediji u BiH (osim evo “Avaza”) neće posvetiti dovoljno pažnje Dunjinom govoru u New Yorku, iako te iste medije u Bosni i Hercegovini, Mijatović najbolje predstavlja na najvišoj razini u cijelom svijetu. Niti će iti jednu njenu rečenicu pretvoriti u novinski naslov, iako bi trebali!

Povoda ima, jer sa govornice u New Yorku, Dunja je pozvala sve vlade, prvenstveno zemlje članice OSCE, komentirajući to i iz svoje pozicije “ptice rugalice” (šta drugo preostaje čovjeku koji pošteno obavlja svoj posao) -- da paze koga će izabrati za njenog nasljednika!

To ne smije biti neko ko neće neovisno obnašati ovu fukciju, poručila je. Taj Neko ili Neka mora biti sposoban i pokazati spremnost da otvoreno kritikuje te države (koje ih izaberu) -- zbog stanja medijskih sloboda i pokušaja žrtvovanja fundamentalnih ljudskih prava, sve za račun zaštite državne sigurnosti.

“U ovoj klimi netolerancije, straha i aneksioznosti mi trebamo ustati u odbranu vrijedosti u koje vjerujemo, jer to ostvaruje čvrsti temelj naših demokratija”, rekla je.

A “vlade moraju raditi na diverzificiranom, inkluzivnom i vibrantnom građanskom društvu, kako na nacionalnoj tako i na medjunarodnoj razini”.

Sasvim jasno, sa govornice Columbia univerziteta, Dunja Mijatović je odaslala poziv novinarima, nevladinom sektoru i ostalim lučonošama demokratije -- da ostanu budni kritičari OSCE i drugih intervladinih organizacija, ali i njenih funkcionera, koji nemaju pravo da se kriju iza svojih funkcija, niti raznih diplomatskih imuniteta, posebice - ne iza onih supermoćnih država.

Mijatrović sa državnim sekretarom Johnom Kerryem

Citirajući ono svima znano, ali nikad aktuelnije upozorenje Benjamina Franclina – da nacija (država) koja je spremna žrtvovati svoje slobode, prava i vrijednosti u ime “sigurnosti”, ne zaslužuje ni slobodu ni sigurnost, Dunja nas je, nažalost, s ne malo, vidljivog pesimizma i objektivne zabrinutosti, podsjetila da živimo, upravo u tom dobu. U kojem su državni aparati spremni žrtvovati naše iskonske ili demokratski osvojene slobode i prava -- radi odbrane krajnje opasnog koncepta -- neke apsulutne sigurnosti.

“Moramo razmontirati ideju da sigurnost i sloboda mogu živjeti u nekakvom balansu jedno s drugim i, da dobitak na jednoj strani dolazi na račun druge strane”, rekla je Mijatovićeva dodajjući: “Sigurnost i ljudska prava ne trebaju se gledati kao suprotstavljene ili kontradiktorne vrijednosti, (jer) one su uvezane”.

Siguran sam da je Mijatovićeva to znala reći otvoreno i u lice svima, bilo da je riječ o američkom državnom tajniku Johnu Kerryiju, ili (možda) budućoj predsjednici SAD, Hillary Clinton, s kojima se pored ostalih visokih svjetskih zvaničnika sastajala u proteklih šest godina.

Jedino mi nije jasno zbog čega Dunjine riječi nisu imale više odjeka u njenoj Bosni. Tamo gdje još nema onoliko pomaka koliko bi smo mi htjeli, bez obzira, što Brisel i Sarajevo - komplimentaju jedni drugima sve češće.

Ako se stvari -- suštinski ne pomjere u BiH, od prava na punu slobodu izražavanja i prakticiranju novinarstva bez konsekvenci za iznošenjem svog mišljenja, dakle -- bez ikakve političke, korporativne ili druge (auto)cenzure, uz nevisno sudstvo i vladavinu prava -- istog za sve – umjesto pokušaja konsolidacije apsolutne političke i ekonomske moći, samo za povlaštene – eto nama političke zime i prije očekivanog proljeća.

Jesen stiže Dunjo moja! Jer, kako si to rekla i ovog puta u New Yorku, nesigurno društvo je samo refleksija neslobode medija i zabrane slobodnog izražavanja. A kad, usto, još i Evropa, makar na svojoj periferiji -- od Mađarske do Poljske -- počinje tolerirati političke progone i usvajati zakone za skrutiniziranje i kontrolu medija – kako onda objasniti onima koji su se uputili u EU, da je to pogrešan put.

Nasuprot tome, “jedina sigurnost za sve je slobodno novinarstvo”, rekao je još, u 18.stoljeću, jedan od osnivača SAD, Thomas Jefferson.

Piše: Erol Avdović