Razgovarala: Mia HEBIB
Džim Klensi (Jim Clancy) bio je jedno od najpopularnijih lica CNN televizije duže od 30 godina, a izvještavao je i s ratnih žarišta širom svijeta.
U novinarskom timu, koji je za vrijeme rata u BiH predvodila Kristijan Amanpur (Christiane Amanpour), Klensi je svakodnevno u svijet slao priču o tragediji bosanskog naroda.
Vodeću svjetsku televizijsku kuću napustio je u januaru 2015. godine. Iako ni Klensi ni CNN nikada nisu saopćili zbog čega su se razišli, kao razlog se često spominje rasprava na Twitteru izazvana njegovim antiizraelskim statusom nakon terorističkih napada na francuski časopis „Charlie Hebdo“.
U razgovoru za „Dnevni avaz“ Klensi se prisjetio najboljih i najtežih momenata svoje karijere i boravka u našoj zemlji za vrijeme agresije.
Ispunjenje ciljeva
Kakva je bila Vaša percepcija događaja u BiH tokom devedesetih i pratite li dešavanja danas?
- Putovao sam širom bivše Jugoslavije, od Slovenije do Crne Gore. To je bilo prije nego što je pravi sukob izbio. Pojedini lideri su se predstavili kao nacionalisti, a zapravo su bili samo oportunisti koji su težili ispunjenju vlastitih ciljeva. Za mnoge je rat u BiH bio prilika života. Kao što mi je jedan Srbin tada rekao, svi su oni „sinovi Tita“.
I danas pratim šta se dešava u BiH. Razočaravajuće je da pomirenja nema, čak i nakon toliko godina. Rat je završen, ali su se zajednice međusobno razjedinile.
Jeste li tada osjećali da je Vaša uloga samo da objektivno „ispričate priču“? Postoji li nešto što biste voljeli da ste napravili drugačije?
- Bio sam jedan od nekolicine novinara koji su dobili priliku razgovarati s preživjelima iz Srebrenice u julu 1995. godine. Tada sam osjećao da je moja dužnost ne samo da ispričam priču nego da je i dokumentiram. Bio sam šokiran činjenicom da su pojedine dijelove srebreničke tragedije ispisali ljudi koji tamo uopće nisu bili. Civili koji su predosjetili da se sprema masakr napustili su grad noć prije nego što je vojska Ratka Mladića ušla u Srebrenicu.
Dvojica doktora su mi ispričala strašne detalje priče o njihovom bijegu. Kako su se nesretni ljudi, bez vode i hrane, probijali kroz šume u okolini Srebrenice, halucinirajući i dobivajući suicidalne misli. Neki su se raznijeli granatama i tako ranili ili ubili i one u svojoj okolini. Srpske trupe su ih neprestano uhodile.
Manja skupina bh. vojnika poslana je namjenski na cestu gdje su ih dočekali Srbi. Kratka borba na tom putu kupila je vrijeme za ostatak ljudi koji su uspjeli izbjeći tragediju. Naravno, mladi ljudi poslani direktno u smrt nisu znali šta će se dogoditi. Najznačajnije je pričati ovakve priče najbolje što možete.
Pridaje li se dovoljno medijske pažnje stradanjima koja se u ovom trenutku dešavaju u svijetu?
- Pitanje je da li je danas više konflikata nego ikada ranije ili je zapravo veći broj onih koji će dobiti gotovo zanemarivu pažnju. Medijske kuće izvještavaju u interesu onih koji ih kontroliraju. Zahvaljujući internetu, danas svijet čuje za priče koje bi prije 20 godina ostale „pokopane u zaboravu“! Ali je istovremeno podložan propagandi i izvještačenom mišljenju. Snimci koji se danas direktno plasiraju u svijet, već iz hotelske sobe, lako se mogu ''izmanipulirati“ i s mnogo gorim posljedicama.
Pogledajte krizu u Siriji, u kojoj je glad postala osnovno oružje opsade i tako se u moderno doba vratila iz srednjovjekovnog perioda. Novinari mogu postavljati sva prava pitanja, ali ne mogu uvijek ponuditi prave odgovore.
Osnovno oružje
Šta smatrate svojim najtežim zadatkom u karijeri i što Vas čini najponosnijim?
- Najteže je izbjeći pritisak i zahtjeve da izabereš stranu u zamjenu za pristup i priču. Ako želite izvještaj s prve linije fronta, jedna ili druga strana će vam pomoći da to dobijete, ali će u zamjenu tražiti novinarski izvještaj u svoju korist. Moć medija u konfliktu danas učinila je novinare metom pritiska. Oduvijek sam bio ponosan na to što se u ratnim zonama trudim ispričati priču nedužnih građana. Rat iz ljudi izvuče ono najgore, ali istovremeno i ono najbolje. Kao novinar dobijete priliku svjedočiti nevjerovatnoj hrabrosti civila koji riskiraju svoje živote da bi pomogli drugima.
Koliko uopće razmišljate o riziku koji odlazak na ratno žarište sa sobom nosi?
- Nikada ne razmišljam tako, ali ne želim raditi s onima koji tvrde da se uopće ne plaše. Strah vas čini živim te pomaže da vi i vaš tim opstanete. Nerijetko prijateljstva koja pod takvim okolnostima steknete traju cijeli život. U Libanu, bivšoj Jugoslaviji i nebrojeno mnogo drugih ratnih žarišta mala, ali ključna skupina novinara bila je dio svih tih priča. Ljude koji su s vama dijelili takve dane i momente nikada ne možete zaboraviti.
Na CNN-u sam proveo svoj životni vijek
Zbog čega ste nakon 34 godine odlučili napustiti CNN, koji ste, kako kažete, smatrali i nazivali svojom porodicom?
- Na CNN-u sam proveo cijeli jedan vijek, gdje sam stekao trajne prijatelje, kao i u drugim svjetskim medijskim organizacijama za koje sam radio. Još aktivno pratim događaje na Bliskom istoku, Evropi, Aziji. Kada mi se prilika ukaže, zadovoljstvo mi je razgovarati s mladim novinarima, kao što sam sada s vama i vašim čitaocima imao priliku podijeliti neke od svojih najboljih iskustava.
