Kad stvari ne idu glatko i, posebno, kad jedan od kandidata na predsjedničkim izbroima dobije brojčano više od potrebnog broja tzv. elektoralnih glasova - minimum 270, na površinu uvjek ispliva komplikovani američki sistem glasanja. U javnosti započne nikad nedovršena polemika – da li su SAD spremne za evropski način izbora – po sistemu – jedan čovjek jedan glas. Očito je da još nisu.

Od rasprava te vrste nije pošteđeno ni samo finale potvrde izborne pobjede Donalda Trampa (Trump). On je na predsjedničkim izborima dobio 306 elektorata, u odnosu na poraženu Hilari Klinton (Hillary Clinton), koja je, 8.novembra, u utrci za Bijelu kuću prikupila 232 elektoralna glasa.

Ukupan broj elektoralni glasova iznosi 538, od čega se 435 računa po broju kongresmena u Zastupničkom domu (izbornih distrikta u svakoj državi), plus 100 senatora i tri ekstra glasa za “District Columbia” – u kojem je glavni grad – Vašington.

Da bi Hilari Klinton, uopće imala šansu da putem prebjega izbornika iz tabora republikanaca u demokratski izborni koledž preokrene rezultat u svoju korist potrebno bi joj bilo bar 40 “pobunjenika”. Ali tečko je povjerovati da će od ukupno 74 elektoralnih glasova, koliko joj Donald Tramp bježi biti baš toliki broj nevjernih partijaša.

Govoreći o tome za “Avaz” profesor Džon Metcler (John Metzler), sa univerziteta “St. Johns” u Njujorku, inaće deklarisani republikanac, ustvrdio je da bi ukupno “najviše 12 republikanskih izbornika moglo glasati protiv Trampa”.

“U prošlosti je bilo takvih izoliranih slučajeva izbornika koji su se protivili izboru pobjednika, ali to je samo futnota naše historije”, rekao je Mecler.

Izborni paradoks

No, kako je Hilari ima preko 2,7 miliona popularnih glasova više od svog rivala (ona je osvojila 65.483.780, a Tramp 62.829.410 glasova), počele su šekulacije da bi se rezultati trebali naknadno prebrojavati.

Iza te naknadne političke pameti, po kojoj su za izborni poraz demokrata krvi svi osim Hilari Klinton – stala je poznata američka aktivistkinja, liječnica i kandidat Zelene stranke (Green Party) na proteklim predsjedničkim izborima Džil Stejn (Jill Stein).

No, osim što je skupila nekoliko miliona dolara kako bi finasirala prebrojavanje glasova u državama Viskonsin, Mičigen i Pensilvanija, koje vjerovatno neće utrošiti u te svrhe, Štejnova je na neki način tragični heroj dana. Američki zakon je takav, da bez obzira na većinu popularnih glasova, u Bijelu kuću ulazi onaj sa najviše elektorata.

To što se medju delegatima demokrata koji će svojim potpisom ovjeriti pobjedu Hilari u Njujorku, pojavio Bil Klinton (Bill Clinton) ima neko simbolično značenje, ali praktično ne mjenja ništa, jer izbornici iz države Njujork će ionako svi glasati za nju.

Pravo pitanje koliko će republikanaskih izbornika, osim onih najava u Teksasu – u svim ostalim saveznim državama glasati protiv Trampa.

To je ta izgledna medijska “drama” narednih dana i ona se sastoji u tome, što doista, svi izbornici, prema partijskim pravilima – trebaju, ali – ne moraju glasati za kandidata koji je pobjedio u njihovoj državi.

Državni izborni zakon nalaže da onaj kandidat koji skupi prostu natpolovičnu većinu, makar samo i sa jednim glasom više od svog rivala – odnosi sve (#the winner takes it all”). A to je ukupni broj glasova na bazi broja izbornih distrikta.

Kompromis prije svega

Svaka savezna država ima onoliko elektoralnih glasova u koliko je izbornih distrikta podjeljena plus dva senatora, kojih je bez obzira na veličinu, uvjek po dvoje u svih 50 američkih država. Podjela po distriktima radi se na bazi revidiranih statističkih podataka o broju stanovništva.

Tako je, na primjer Njujork, sa svojih 20 miliona stanovnika koliko ima recimo i Florida podjeljen u 27 distrikta; ovim državama to daje pravo da u američkom Kongresu imaju isto toliko zastupnika (kongresmena) i, čime se ovim državama, u konačnici omogućava da imju po 29 izbornika (elektoralnih glasova) uključujući po dva senatora.

Kroz američku historiju je uvjek bilo prebjega iz jednog političkog tabora u drugi. I prilikom ovjere potpisa izbornika, uvjek je bilo onih koji su željeli da pokažu svoju neovisnost i slobodnu volju, bez obzira na opredjeljenost njihove stranke.

Svojim potpisom, u američkom Senatu, ispred država koje zastupaju -- izbornici trebaju javno potvrditi da daju glas onim kandidatima koji su u njihovoj državi pobjedili. I, upravo tu se otvara mogućnost da se pored očekivane partijske lojalnosti ipak dogode i neka javna politička dezertersva.

Takvi se partijski delegati službeno nazivaju “nevjerni izbornci”, ali realno gledajući, malo je vjerovatno da oni, bez masovnog partijskog dezerterstva mogu preokrenuti - ukupni predsjednički izborni rezultat.

U novijoj američkoj historiji Džordž Buš stariji (George H. W. Bush) 1988.godine i Bil Klinton 1992. i 1996.godine bili su posljednji kandidati koji su osvojili veliku većinu popularnih glasaova, ali manje od polovine ukupnih glasova, jer je tadašnji treći kandidat Ros (Ross Perot) za sebe priskrbio gotovo 19 posto ukupnih gasova za predsjednika.  Džordž Buš mladji, pobjedio je Al Gora, 2000.godine, nakon osluke Vrhovnog suda SAD sa svega 527 glasova na Floridi i osvojio svih tada 26 ključnih elektorata. Al Gor je priznao poraz, a Buš je nastavio da vlada u naredna dva mandata.

Američka povijest stalno podsjeća i uči da je praktičnost ono čime se ovdašnja politika vodi iznad svega, što nje često neshvatljivo u drugim djelovima svijeta; posebno u Evropi.

Još 1787, kada je riječ “demokratija”, kako navode arhivi bila jedna vrsta “prljave riječi u glavama nekih ljudi” (dirty word), Amerikanci su se potrudili da osim slobodne volje onih koji glasaju – za posao predsjednika bude izabran, po odvašnjim uvjerenjima, ipak “pravi čovjek”.

No, slavni general Ajzenhauer (Dwight Eisenhower) i 34. američki predsjednik, koji je vladao od 1953.do 1961.godine o tome je rekao, da “mi u Americi selekcioniramo, a ne biramo predsjednike” (“we select, not elect our presidents”).

Uglavnom, primjena elektoralnog sistema (electoral college) uspostavljena je kao jedna vrsta kompromisa izmedju izborne volje gradjana – njihovih popularnih glasova i potrebe da se bar donekle uspostavi ravnopravnost izmedju država različite veličine.

Tko na primjer Aljaska koja ima nešto preko 600.000 stanovnika ima svega 1 izborni distrikt, znači jednog kongresmena i dva senatora u Vašingtonu, što joj daje 3 izborna glasa.  Dva senatora ima moćna Kalifornija sa oko 35 miliona stanovnika, ali zato sa 53 zastupnika, ima ukupno 55 elektoranih glasova.

Uglavnom, što se tiće nevjernih izbornika, koji s vremena na vrijeme zatalasaju političke vode, izlažući se par dana medijskim reflektorima, po njima se još ne naziva niti jedna američka ulica.