U posljednje vrijeme u javnom životu i u bosanskohercegovačkoj politici pojedini akteri tog života daju brojne izjave koje se odnose na krizu u kojoj se BiH nalazi, na njen državnopravni status i ustrojstvo i na njene orijentacije u današnjim svjetskim prilikama.

Također se povodom „značajnih datuma“ u našoj novijoj historiji vode ne samo polemike nego i pokušavaju ozakoniti određeni događaji i pokušava se dati historijski značaj odnosno uvesti ih u našu historiju kao značajne događaje.

Pozicija Hrvata

U svijetu se događaju veoma dalekosežne promjene u stanjima cijelih naroda i u odnosima nekih od najznačajnijih država, osjeća se porast utjecaja desnice koja se tumači najčešće kao prijetnja stabilnosti i miru tako da ne samo što postoji ona desnica koju reprezentira Putin i njegov način vođenja politike nego se javlja i novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država koji također ima nesumnjivo desne ideje prema tome kako treba urediti ne samo Ameriku nego svijet u cjelini. Istovremeno, u našem regionu ne uspijevamo uspostaviti odnose normalne saradnje i vučemo još uvijek tragove sukoba.

Dok u Srbiji i Hrvatskoj također desnica jača, a lijeve i demokratske strane su u povlačenju i, što je još gore, u potpunom nedostatku bilo kakve političke ideje koja bi pokazala, ako ništa drugo, barem političku i koncepcijsku nadmoć ljevice, u BiH se ne događa ništa.

Nema novih ideja jer je samo stanje kao takvo, struktura države i način njenoga strukturiranja de facto konstruirana sa stanovišta desne ideje. Činjenica je da se kod nas politički sistem zasniva na prvenstvu prava nacija da određuju karakter države, politike i odnosa u državi, zbog kojeg prijetiti tendencija da se pretvori u tri nacionalne države čiji bi početak nastanka bilo formiranje tri entiteta s čisto nacionalnom konstitucijom vlasti.

Da se kod nas korak po korak ostvaruje ta opasnost, jasno govori i činjenica da je Ustavni sud donio pozitivno rješenje na apelaciju Bože Ljubića kojom se utvrđuje pravo Hrvata da biraju sebi predstavnike. Normalno je da Hrvati, kao i svaki drugi narod, sebi biraju političke predstavnike i oni ih stvarno biraju na taj način što u našem političkom životu postoje nacionalno orijentirane političke stranke koje zastupaju interese Hrvata, ali izdvojiti Hrvate kao narod i posmatrati ih kao zasebno tijelo u političkom sistemu i dati im pravo da samo oni biraju sebi predstavnike, a isključiti svakog drugoga iz prava takvog izbora je, ustvari, prikrivena forma stvaranja zasebnog hrvatskog političkog sistema u državi. To nije nikakvo izjednačavanje Hrvata s pravima ostalih naroda, nego je akt njihove separacije u odnosu na sve ostale narode.

Činjenica jeste da je jedna neodgovorna politička partija koja je po svom političkom konceptu i sastavu multilateralna, prema tome nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka, kandidirala jednog Hrvata kao predstavnika Hrvata, gdje nije bilo nikakvog narušavanja prava Hrvata za izbor Hrvata u vrhovno državno tijelo, jer niko nije imao pravo da ospori hrvatski nacionalni identitet i sposobnost za zaštitu hrvatskih interesa tada izabranom članu Predsjedništva (Komšiću), ali tu se radilo o političkoj nekorektnosti tadašnjeg SDP-a. U svakom slučaju, bilo bi politički korektno i morao bi postojati politički dogovor među svim strankama da hrvatske stranke predlažu kandidata iz reda Hrvata za Predsjedništvo, i to ne samo jedna stranka, jer bi to bio korporatizam i totalitarizam, nego svaka hrvatska stranka može da predlaže, tako da ne može samo jedna imati monopol predlaganja, ali pravo izbora najviših predstavnika moraju imati svi građani države, pa i svaki Srbin ili Bošnjak ima pravo da utječe na to koji će Hrvat biti izabran za Predsjedništvo jer će on upravljati zajedničkom državom koja je jedinstvena, dok bi se u obratnom slučaju dogodilo da se država pretvara u nekakvo trojstvo u kojem se vode tri politike.

Najveće zlo

U takvoj situaciji nužno je konačno da prekinemo s neistinama, floskulama, praznim pričama i pozivanjima na ono što je u svakom slučaju nemoguće, što vodi razaranju države i što ne izražava suštinu i prirodu naše zemlje i ne odgovara potrebama njenog demokratskog razvoja, nego je vuče unazad. U tom kontekstu naročito je važno da ljudi prestanu da govore o našoj prošlosti i tumače događaje na način kao da su se oni dogodili samo njima jer u tom slučaju se stvara iluzija kao da niko od nas nije de facto učestvovao u stvaranju prilika kakve su se odvijale.

U mnogim interpretacijama događaja, od nastanka sukoba u nekadašnjoj koaliciji tri narodne stranke koje su obećavale brda i doline našem narodu, a nije prošla ni godina da su nas uvele u rat i međusobna istrebljivanja, svaka strana se ponaša tako kao da nije bila sudionik i aktivan faktor takvog vođenja stvari i takve politike koja je svojom logikom vodila ka sukobu i ratu.

Pisac ovih redova je imao priliku čitati memoare jednog od najznačajnijih aktera te politike, jer je bio zamoljen da rukopis pročita i kaže svoje mišljenje o njemu, i primijetio je da autor događaje vidi i posmatra samo kao ono koje se njemu dogodilo, kao zbivanja koja se tiču njega i koja su njemu predstavljala problem, tegobu i muku. Na pitanje o tome šta misli o tom tekstu, pisac ovih redova je rekao da se tako ne može tumačiti zbivanje u kojem smo i mi akteri.

Počnimo borbu protiv korupcije tako što ćemo utvrditi, otkriti i definirati svaki oblik nemoralnog ponašanja

Da je sukob i rat ono što se događa između dvije stvari u kojoj, koliko god da je važno ono što druga strana čini i poduzima, važno je i ono što mi činimo i poduzimamo i da se istina može doseći sučeljavanjem ta dva načina djelovanja, pogotovo ako se radi o nekome ko donosi odluke koje nisu, ustvari, samo njegove, bez obzira što ih on donosi, nego svojim sadržajem utječu na ukupna zbivanja i događaje brojnih ljudi.

Da je taj suzdržani i rezervirani način govora uobičajen, može se vidjeti i danas iz činjenice da različiti govornici koji su inače bili učesnici određenih zbivanja i događaja kao što su npr. razgovori o Dejtonskom sporazumu, govore kao da su ta zbivanja nešto što se događa mimo njih i pored njih i kao da se radi o višim silama naspram kojih oni nisu mogli ništa činiti, a bili su akteri tog zbivanja.

Opće izbjegavanje da se otvoreno, iskreno i pošteno govori o mnogim događajima kao što je npr. srebrenička tragedija, jer se kod nas ona vidi kao djelo agresivne srpske genocidne politike, što ona i jeste, ali u tim zbivanjima nisu samo Srbi bili akteri, postojala je i naša strana koja je poduzimala određene korake, donosila određene ocjene i uopće ponašala se na određeni način, a da mi nikada nismo analizirali šta se to zbivalo, kako smo to djelovali i da li smo činili prave stvari koje su bile zahtijevane sa stanovišta interesa naše zemlje i našeg naroda i konkretno ljudi o kojima se radilo, a ne samo ponašanje neprijatelja i međunarodne zajednice.

U mnogim stvarima je u našem načinu govora moguće primijetiti mimikrijsko ponašanje, tj. govor koji više prikriva nego što otkriva. Stvari se ne nazivaju svojim imenom i ne otkriva im se prava suština, iz toga se ne vidi njihov pravi utjecaj na zbivanja. Tako se i danas djeluje u stvari koje mogu biti vrlo značajne, a to su znakovi da se počinje odlučnije obračunavati s korupcijom, kao najvećim zlom koje vlada u ovoj državi, ali se i u tom pogledu ponaša suprotno logici same prirode korupcije kakva je kod nas. Naime, svima je jasno da korupcija u našem sistemu nije nastala tako što su počeli mali i sitni akteri da vrše korupciju, nego što je sam sistem nastao na koruptivan način, a to znači nastao je na formi korupcije koja je, isto tako, dalekosežno opasna, čak opasnija nego ova sitna korupcija otuđivanja određenih novčanih ili drugih dobara.

Korupcija je nastala prije svega time što je u cijeli državni, politički, naučni i kulturni aparat naglo ušao veliki broj apsolutno nesposobnih i za takve uloge neodgovarajućih ljudi, dakle da je moralna korupcija de facto osnova svake druge korupcije.

Počnimo borbu protiv korupcije tako što ćemo utvrditi, otkriti i definirati svaki oblik nemoralnog ponašanja kao baze na kojoj nastaje korupcija kao oblik dovršenja neistinitog, nemoralnog i nezakonitog odnosa prema državi i prema narodu.

Piše:  Akademik Muhamed FILIPOVIĆ