Gojko Đogo je još živ. A i njegova svojevremeno zabranjena zbirka pjesama “Vunena vremena”, koja se pojavila u aprilu 1981. godine, kao da ne govori samo o bivšim ljudima i bivšim vremenima. Mnogi još gude u istom tonalitetu, zavijajući kao vučići i poslije lanjskih snjegova.

Ideološki obrazac 

Treba odmah podsjetiti one mlađe, a i neke s kraćim pamćenjem iz moje generacije, da je Đogo srpski pisac koji je nakon Titove smrti osuđen na dvije godine zatvora, da bi u Padinskoj skeli, zbog spomenute pjesmarice, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća odležao manje od godinu. “Vunena vremena“ vrijeđala su Titov lik i djelo. Tako se to tada govorilo. Kada se pojam "lik i djelo" spomenu danas, onda to znači da se uz nekog aktuelnog političara ističe neka nova forma idolopoklonstva. Očito, “vunena” vremena nisu sasvim iza nas.

Ima tu još za podsjetiti: Đogo je (bio) potpredsjednik “Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću”, a član je i onoga što se zove Senat RS; valjda to ide u istom paketu. Na suđenju Slobodanu Miloševiću puštani su snimci telefonskih razgovora između Karadžića i Đoge u kojima dvojica pjesnika govore o totalnom istrebljenju mnogih nesrba. Užas za slušati! Te 1991. godine, kada su razgovori snimljeni, Đogo je u Srbiji bio predsjednik Udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine.

Kada govore o Đogi, domaći nacionalisti cijelo jedno vrijeme prozivaju zbog opasnog “intelektualnog beščašća”. Oduvijek je na Balkanu važilo da ako ne govorite “patriotski” i izlijevate se van nacionalnog korita, ne tečete “glavnom”, iako inertnom narodnom rijekom - niste pravi?!

I komunistički ideološki obrazac zasnivao se na političkom aksiomu (istini koja se ne da dokazati) da je to “najpravednije društvo”. Ipak, mnogi su filmovi, knjige i pozorišne predstave završavali u famoznom “bunkeru”- zabranjeni za javnost. Zato je veliko pitanje zašto oni koji su protiv te ideološke i svake druge učmalosti bili najgrlatiji pokazuju tendencije da se i njihov “sistem” slavi kao neprevaziđen, pristajući tek na simboličnu (samo)kritiku.

Izgleda da, kad već ne mogu imati krajnje rigorozna - vunena, onda bi bar instalirali neka mekša, ali ne manje neprihvatljiva - pamučna vremena. Valja se od toga pripaziti, jer ničiji ultranacionalizam nije maslo za ramazana.

Palanačka svijest

Đogina je knjiga bila u funkciji već artikulirane propagande koja se protivila uspostavljanju međunacionalnog reda u pokušaju među jugoslavenskim narodima. “Vunena vremena” dobila su oreol disidentske knjige, jer građanstvo je čak i u nacionalističkim štivima zbog režimskog kažnjavanja i vrednovanja podobnosti autora nalazilo svoju zabranjenu hranu ili pravo na kolektivni grijeh.

Nažalost, kao i danas, nacionalni trendovi nisu uspjeli da izrastu u građanstvo, osim pukih nagovještaja u neučinkovitim oazama palanačke svijesti. Ne smije se zaboraviti da se tamo skrojilo i ono posljednje krvavo crno posmrtno jugoslavensko odijelo.

Iako nikad do kraja ostvareni, Titov nacionalni “balansero” prvo su rušili srpski i hrvatski, ali su ga i mnogi drugi nacionalisti nazvali tvrđavom jednoumlja. Prigovori su frontalno kretali u omiljenoj nacionalističkoj areni - umjetnosti. Onaj bivši socijalistički kulturni prostor nazivali su i zbirkom ispraznih blagodati komformizma. Dešavalo se to u subvencioniranoj državi, koja je doista prerastala u poseban mentalitet odanih podanika.

Volio bih da je svaka sličnost sa sadašnjim stanjem u balkanskim zemljama, posebno u BiH, sasvim slučajna. Ali, nisam jedini koji više u to nije uvjeren. Subvencionirana država BiH danas je predstavljena i kroz armiju od nekoliko stotina hiljada uhljeba (državnih službenika) ili onih sa sinekurama zaslužnih koji u biti - grickaju međunarodne kredite. I cvile Dodikove ili one druge žalopojke o “raspaloj državi”, od koje se živi bolje nego u Americi.

Sve je to, dakako, i preskupo plaćena glasačka mašina kojom se da manipulirati. Čak po cijenu proizvodnje državnih neprijatelja ili onih, bar nepodobnih, koje narod ne razumije?!

Vidim ovih dana boraveći u posjeti Sarajevu kako je još glavna parola “ne talasaj”. No, mnogi, nasreću, hrabro talasaju između istine i laži. Jer, ljudi smo tek onda kad se pobunimo protiv gluposti i komotnosti neznanja, o suosjećanju i solidarnosti da ne govorim.

Što bi rekao Orhan Pamuk u svom romanu “Snijeg”: “Psi također govore, ali samo onima koji znaju kako da ih slušaju”! Znamo to, iako je i to Pamuk napisao u “Muzeju nevinosti”: “Ljudi lažu samo onda kada su strašno uplašeni da će nešto izgubiti”.