AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ Moji neobični studenti

Nikada nisam saznao šta je sa Alijom bilo

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
02.06.2018 14:30

Kad čovjek četrdeset godina radi kao profesor na univerzitetu i uz to još predaje filozofske predmete, susreće svakojake ljude i doživi različite situacije koje mu ostaju trajno u uspomeni.

Posebna grupa

Među studentima se vrlo brzo pokažu oni koji su ne samo zainteresirani za predmet koji žele studirati nego su već u izvjesnom smislu pripremljeni prethodnim obrazovanjem i čitanjem određene vrste literature za uspješno praćenje i razumijevanje nastave. Drugu veliku grupu predstavljaju mladi ljudi koji su došli da studiraju, a da nisu upoznati niti posjeduju bilo kakvo prethodno poznavanje predmeta koji žele studirati, a niti pokazuju posebnu vrstu sposobnosti i inklinacije ka apstraktnom mišljenju.

Ta većina predstavlja one studente među kojima neki svojom upornošću i predanošću uspijevaju da savladaju vrlo tešku materiju filozofskih studija dok drugu polovinu sačinjavaju oni koji ili se jedva provlače pa im studije duže traju ili na koncu odustaju i traže neki lakši studijski program koji mogu savladati uz manje truda. Dok nije osnovan studij psihologije, na studij filozofije su dolazili i ljudi koji imaju određene psihičke probleme bilo sa samom identifikacijom i razumijevanjem vlastitog bića ili položaja, bilo onih koji smatraju da će im upoznavanje ljudske duše ili duha omogućiti da prevaziđu određene duhovne manjkavosti ili teškoće s kojima se u životu nose.

Kao profesor veliku pažnju sam poklanjao i prvoj grupi, a posebno i ovoj posljednjoj nastojeći da onim studentima koji su pokazali veliku sposobnost i predanost omogućim da studiraju filozofiju na način i u uvjetima iznad standarda prosjeka koji je vladajući kriterij kako studija tako i procjenjivanja rezultata.

Dok sam onoj zadnjoj grupi sa posebnim problemima i potrebama poklanjao veliku pažnju nastojeći da im pomognem na svaki način, upravo među tim studentima imao sam prilike da susretnem i upoznam, ali i da se angažiram na neki način u pružanju pomoći nekim naročito drastičnim slučajevima kada su pojedini studenti bili suočeni s veoma teškim problemima.

Zubak iz Plehana

Prvi takav slučaj desio mi se sa studentom po imenu Zubak, za kojeg sam već po prezimenu znao da potječe iz okoline Dervente, odnosno iz Plehana.

Taj mladi čovjek lijepog izgleda, visokog stasa i mirnog ponašanja u početku je bio zatvoren i teško je ulazio u komunikaciju, a ja sam primijetio da nosi neku tegobu i u prvom redu da osjeća veliki strah u svakoj situaciji kad mu se neko suprotstavlja ili kad se suočava s ljudima koji se naredbodavno i grubo prema njemu odnose.

Istražujući razloge takvog njegovog ponašanja, ja sam u razgovoru s njim saznao da je on kao srednjoškolac bio uhapšen od političke policije, tj. tajne policije, da je ispitivan zbog toga što je odlazio u samostan na službu Božiju i čak da je u jednoj takvoj prilici bio podvrgnut fizičkom mučenju, što je na njega, naravno, ostavilo duboki trag. Pobjegao je na studije da bi se oslobodio more.

No, i na studijama osjeća da ga ljudi koji su ga mučili prate i da mu prijete. Pretpostavljao sam da se radi o slučaju paranoje, ali ne znajući u kojem stupnju razvoja se ta bolest nalazi i koliko je izlječiva i istovremeno znajući da paranoja nije samo umišljeni strah nego da ima svoju stvarnu osnovu u onom smislu u kojem je Kisindžer izjavio: „Jeste, ja sam paranoik, ali mi ipak rade o glavi.“

Zamolio sam tadašnjeg našeg prijatelja psihijatra koji se bavio psihoanalizom Radmila Jovanovića da opservira i obavi razgovore sa Zubakom. Nakon izvjesnog vremena Radmilo mi je rekao da se Zubak nalazi u poodmaklom stadiju bolesti i da je prognoza negativna.

Nakon nekog vremena Zubak je napustio studije, otišao u svoje selo i čulo se da je tamo završio život, ali ne znam kako, je li umro prirodnom smrću ili je digao ruku na sebe.

U 40 godina dugoj profesorskoj karijeri susretne se svakojakih ljudi 

Đorđe iz Stoca

Drugi slučaj, još tragičniji, desio mi se još s jednim studentom iz okolice Stoca koji se zvao Đorđe i bio ratno siroče. Imao je samo staru majku i sestru koja se udala za nekog kolonistu i živjela negdje u okolini Subotice.

To je bio lijep mladić, lijepoga ponašanja i vrlo dobrog manira, odnosno učio je i trudio se da prati nastavu pogotovo u vrijeme kada je bio u pozitivnoj fazi stanja svoje bolesti. Kad je pokazao nama vidljive prve simptome, i njega sam odveo kod Radmila Jovanovića koji je kod njega konstatirao onu vrstu šizofrenije u kojoj postoji pozitivna i negativna faza stanja, tako da se bolesnik ponaša sasvim normalno kada je u jednoj, a potpuno suprotno kada je u drugoj fazi bolesnog stanja.

Na njega sam obraćao posebnu pažnju nastojeći olakšati mu stanje i studij. Jednoga dana mi je rekao da je odlučio otići tokom zimskih ferija u Suboticu kod sestre, a ja sam primijetio da bi to mogla biti previše drastična promjena, jer je Vojvodina zimi hladna s vjetrovima, a okolina Stoca je sasvim drugačija.

Međutim, on je odlučio da ode i ono što je mene začudilo bila je činjenica da se nije vratio na početak ljetnoga semestra, mada je inače bio redovan. Raspitujući se za njegovo stanje i pokušavajući saznati gdje je i zašto nije došao, saznao sam da je on, došavši u Suboticu, doživio šok i ušao u negativnu fazu kada je iskazivao izvjesne crte agresije. Smjestili su ga na Psihijatrijsko odjeljenje bolnice u Subotici, gdje su primijenili elektrošokove kao metodu liječenja, što njegova gracilna struktura nije mogla izdržati i tako je on podlegao na Odjeljenju psihijatrije u bolnici u Subotici. Mene je taj njegov završetak jako pogodio, bilo mi je žao.

Znao sam da je dijagnoza šizofrenije ireverzibilna, ali da bolesnik s takvom dijagnozom može u fazama kada bolest miruje živjeti normalno i imati normalne odnose s ljudima, a taj mladi čovjek je nastradao zbog neuviđavnosti i rutinske primjene drastičnih sredstava koja su nekad primjenjivana u liječenju takvih stanja.

U trećem slučaju radilo se o mom studentu po imenu Alija, koji je bio veoma veseo, simpatičan i drag, ali istovremeno i neobičnog ponašanja.

Alija je redovno dolazio na moja predavanja koja sam držao ujutro od osam do pola deset, prije nego što na fakultet navali sva sila seljaka koji su se već počeli uvaljivati, smatrajući da je jedna od privilegija rada na univerzitetu da se dolazi poslije deset na posao, a zatim da se sat provede u šetnji od kabineta do kabineta i u praznim pričama uz ispijanje kahve.

Kako sam nastojao izbjeći takve situacije, tako je jedan stari vratar, kad bi studenti odnosno kolege dolazile da pitaju gdje je profesor Filipović, odgovarao: „Eeeee... Trebali ste malo poraniti, on je već svoj posao obavio i otišao.“ A ja sam dolazio u biblioteku da radim.

Alija je redovno dolazio na moja predavanja, sjedao u prvi red uvijek lijepo obučen i dotjeran, otvorio bi svoju debelu svesku, pratio moje predavanje koje je inače trajalo sahat i po i negdje oko polovine mirno ustajao, pokupio svoju svesku i napuštao salu bez riječi.

Znao je za pravilo da ja dopuštam da studenti mogu zakasniti ili ranije otići i to šutke da ne bismo prekidali misaoni tok i praćenje predavanja koje sam uvijek držao ex abrupto, ne čitajući i ne citirajući tekstove, nego ih navodeći iz glave.

Naravno, između mene i Alije nije bilo nikakvog nesporazuma, ali se jednog dana desilo da je on prestao dolaziti na predavanja.

Mene je to zabrinulo i pitao sam se šta je s njim, da nije nešto sa njim bilo, dok jednog dana nisam došao u hotel „Evropa”, u Bečku kafanu, gdje je za jednim stolom sjedio moj student i prijatelj Alija sa svojim papirima i kad me ugledao, obradovao se, ustao, pozdravio i pitao: „Boga ti, Tunjo, držiš li ti još ona svoja predavanja?“, što je mene silno obradovalo, pa sam mu rekao: „Kako ne, Alija, ja ih redovno držim i čekam tebe kad ćeš mi opet doći jer nekako mi je tužno, a i prazna mi je sala bez tebe.“

Alija mi je na to rekao: „Doći ću ja tebi sigurno, čim završim neke važne poslove.“

Nažalost, uskoro je došao rat, izgubio sam ja sebe i Aliju, a vjerujem da je i Alija izgubio mene, a možda i sebe i nikada nisam saznao šta je s njim bilo.

NA VRH