BALADA O SREBRENICI

Bio sam u Srebrenici.

Ljeta ovog, a jeseni ove.

U blag i sunčan dan, sa puno plave

svjetlosti. I starom tišinom u zraku,

tišinom koja je utišala i jedan potok.

I ja sam bio tih, kao grumen zemlje

pored staroga puta kojim prolaze stare

ljudske patnje. I, vraćam se iz Srebrenice.

Gladan se vraćam obične hrane, a presit

govora neba koje mi je sve reklo.

Nudile su mi se šljive srebreničke.

Nisam ih smio okusiti. Ne, ja se ne smijem

u Srebrenici najesti šljiva. Jabuke su vidjele

moju nevolju. Ponudiše svu svoju slatkoću.

Ne dotakoh. Niti jednu. Strah me nečega

velikog i svetog. Ne mogu jesti jabuke

u Srebrenici. Niti dunje, niti plavo grožđe,

niti dinje, niti lubenice. Šutim. Vraćam se

gladan iz Srebrenice. I žedan.

A mogao sam se napiti majčinih suza,

i sestrinskih teških uzdaha. Ne, ništa

u Srebrenici, ne jedoh, niti se čega napih.

Strah me. Nečega dubokog i teškog.

I, evo, na odlasku, osnovni smjer

pokazuju mi bijeli nišani, smjer bez greške,

a mašu mi sve srebreničke grane.

A pod zemljom čuje se neka

duboka huka. Neko je zemlju teško

uznemirio. Ne diram ništa. Udišem samo

koliko mi treba da preživim, jer, vidim,

pod nogama, cijela zemlja diše.

Bože, nigdje, i nikad više.

Nikad, i nigdje više.

Iz knjige "Divlji jezik" Alije H. Dubočanina