SJEĆANJA

Posljednji fočanski valcer

Piše: Mirsad PAŠOVIĆ
05.08.2018 07:26

Foto: Foča: Sjećanja su već pobijedila želju, pa ostane samo lijepo

“Lijevo Ćehotina, cestom uz nju prema Taslidži. Desno Drina, uz nju prema Dubrovniku. Najbliža mahala, Donja, iza nje Aladža pa Kaurska mahala… Ima osamn’est džamija i jedna pravoslavna crkva, na brdu iznad Careve mahale. Između dvije bistre rijeke, dženet na dunjaluku, Međurječje u narodu, a zvanično Begova mahala.”  

(odlomak iz romana Huseinbeg) 

Foča. Nedjelja. Vakat kad nije bilo mudro glasno pričati o vjeri i vlasti, a kad se o vremenu govorilo zbog pšenice u Vojvodini i turista na Jadranu.  

Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova

Meni dvadeset godina, rahat od pameti, mlad i zaljubljen. Do pola noći ašikuješ, a drugu polu sa jaranima uz smijeh i pjesmu dočekaš sabah. Tako i te noći u Nokturnu, kultnoj kafani iznad Bunjišta, koju su iz ničega i bez Baba napravili braća Čauševići. Gazde otišle, mi ostali, kao hoćemo u KPD na čorbu, pa se tako i razilazili…

Sunce počelo pržiti. Hodam Gornjim Poljem, noga za nogom. Avlije širom otvorene, tranzistori na prozoru da i komšije čuju. Jutros bilo Selo-veselo, voditelj Muhamedbegov Enver, emisija se završila, kafa u šišu popržila, a ćilimi i kuća se zrače.

Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova. Ako nisi mimo naroda, ako hoćeš taze tračeve, tu se mora svratiti. Zato su tu sjedili oni što su još para od svog suneta imali, ali i oni što dinara nemaju pa čekaju ko će kahvu zvati.

Helem nejse, prvi sto za kojim se o poslu priča, širokim leđima zaklanja Paja, vaz vodi Šaja, do paralija su vazda sjedili šoumeni sa Pelom perjanicom i ostali koji će u povjerenju ispričati ko je koga sinoć pretukao, prevario ili povalio. Od Brajlovića iz mesare dođe pečeno meso, poneko naruči štok, al' po belaju nailaze hodže Čorbo i Alibašić i mudro se napraviše da ne vide alkohol. Iza efendija stupa Memen, koji nikad nijednu dženazu nije propustio. Okrenu se, pljunu prema kafani i nestade iza ćoška.

Iskoristim galamu i smijeh i nastavim Prijekom čaršijom.

Ispred Hana Belmondo, ko ne zna gdje će. Tu još samo dolaze vremešne kraljice noći, al' smjena završena. Sat-kula Mehmed-paše Kukavice, sa satnim mehanizmom darovanim od Dubrovačke republike. S obje strane pokockane ulice radnje: zlatar, limar, Jugoplastika, krojač po čijem imenu dobismo prvi brend farmerica Nik-Sok… pa čuvena Munirina kafa, pravljena od dodatka jednog zrna ljubavi prema komšiji zanatliji… Onda dvije brijačnice, u obje isto pitaju: “Kako ćeš?“, a šišaju po svom. Još dobro prođeš ako ti malo pepela padne sa Mujove vječne cigare u ustima ili ako te Mandžo skroz ne zaboravi u stalnom razgovoru s prolaznicima. Pijaca… 

“Takvog šarenila i suprotnosti na svijetu nema. Ima jedan izraz, kako bi to Fočaci kazali, šareno ko Hajrića mačka…. “

(odlomak iz romana Drug Suljo)

Iz Granovskog sokaka izlazi centarfor Fure, sa njim vođa navijača Brale. Ko god od protivnika dođe prva je: “Nikad nam gori neće doći”. Jutros je gimnastika, pa stoni tenis, odbojka Maglić, a popodne fudbal Sutjeska. Tu je Miljan Miljanić zanat izučio od Rada Šobota, pravnog nasljednika Partizanske olimpijade. Pet u jednom, komedija i tragedija.

  • Foča: Sjećanja su već pobijedila želju, pa ostane samo lijepo
    Foča: Sjećanja su već pobijedila želju, pa ostane samo lijepo

Nisvet u svojoj karo košulji

Kad Čizmo vikne: “Pazi novčanik”, pola se igrača uhvati za džep na gaćicama. Obućar Moco kao Murinjo hoda pored aut-linije. Nema sudije koji nije pun gepek zimnice u Ladi odvukao, ali i koga nije gonio cijeli tim i pola gledalaca. Samo je pomoćni sudija Bena, korner zastavicom izdegenečio koga je stig’o u stampedu, a nije bjež’o. Najviše uzdaha kod nas je izmamio Sodadžija sa biciklom i prikolicom, za nas nedostižnim Jupijem i Coctom.

Ispod Pijace Trg kralja Tvrtka, sada Boga pitaj čiji, meni najviše poznat po Fejzovoj slastičarnici.

Ispod Delikatesa, Riva... spoj svjetova, a svak' za sebe. Vajta i Krca, iz bataljona fočanskih šanera u Parizu… Svi bajkeri, Džinks, Meče, Adi i Čina u pripremi. Samo nedostaje poštar Hido, jer nedjeljom ne vozi službeni moped… Djeca cvijeća, Nisvet u svojoj karo košulji, brat mu koji već sa osamnaest godina ima vizit-kartu “Kike, divlji taksista i kućni broj telefona”, Maki sa najvećim životnim problemom, kako danas izgrebati za bocu Ružice?

Dom JNA, kulturni centar. Likovna izložba Čakija i Sake, ispred Ludog konja instrumenti.

Sinoćnje zvijezde Hado i Mido čekaju ko će ih utovariti u gepek Ibrovog Princa. Dok filmski radnici Ekrem i Safet ceremonijalno sa mosta bacaju kupone od prošle predstave, ispod njih, do koljena u vodi Gento i Picija ih hvataju, love u zraku, pa poslije lijepljenja iste “tapkaju” za novi film. Jutros im se pridružio i Pače, koji već treći dan po rakitama „drži na distanci“ čuvara krivolova Čedića.

Raja iz Aladže uvijek najaktivnija, Ceba prepada seosku omladinu prijetnjom: „Nemoj da ti vazduh izbijem.” Iz Parka vire budući asovi, Larva, Pola i naravno Senad, znan kao Đovani, morski galeb koji se Beograđankama predstavljao: “Ime mi je Igor, sestre mi

Senade.”

I tako o biserima sedam dana…

I ne pozdravih se skoro ni sa kim

Glavni korzo, ulica Moše Pijade, gdje je stanovao Paprica Rade!

Na udarnom mjestu raskrsnice Plakata za kino, mjesto gdje se zakazuju prvi sastanci. Ona i zaklanja hotel koji je propao onog dana kad je svak' i u svačemu (neki kažu u farmerkama) počeo ulaziti u njega.

Neradni dan, trudbenici svečano prolaze na ručak u Kafe Bor na ćevape. Prolaze i oni kojima je nešto falilo, pa ispalo da su imali više nego što treba… prolazi Češo, Nedžib Butvar...

I ne pozdravih se skoro ni sa kim…

Tada mi najvažnije bilo da idem kući, spavati, gledati Nedeljno popodne, okupati se i u pidžami gledati domaću seriju…  

“... Trava još zelena, voćke rodile, sa svojeg imanja u Slatini vidi cijelu dolinu, polako mota duhan, nana iznijela kahvu majstorima, dobi nagon da rikne: Muuuuuuuuuu, ja meraka, Allahu dragi, ja ljepote i života.”

(odlomak iz romana Gospodin Sejo) 

Za kraj,

Sjećanja su već pobijedila želju, pa ostane samo lijepo. Godinama dolazi mudrost i vjera, pa znam kad ode duša, kad umre duša jednog grada i trup se polako raspada. To je bio posljednji fočanski valcer. Jazuk!

NA VRH