KOLUMNA Kultura dijaloga

Mali gradovi i vašari u njima

Piše: Sanja Vlaisavljević
18.08.2018 18:15
A
A
A

Neki mali gradovi imaju svoje velike vašare. Na te vašare dolaze svi iz okolnih sela i mjesta. Dotjeraju se, obuku najljepše što imaju i krenu put grada. A u gradu sve se ori od muzike i pjesme. Dječje radosti. Cike i vriske koja dolazi s ringišpila koji je u grad stigao na tih par dana veselja. Razliježu se glasovi: „Hajmo, hajmo broj dvadeset i tri, besplatna vožnja je tvojaaa!“ A, broj dvadeset i tri presretan zbog tih par minuta neočekivane radosti ponovo sjeda na ringišpil i zabava kreće.


Veliki, mali ljudi


Obitelji sa djecom šetaju od tezge do tezge i raduju se kupovini. Za malo novca puno stvari. A djeca, kao na važnom zadatku, dotjerana, namirisana i poslušna šetaju uz roditelje. Važna je njima ta šetnja. Važni su i oni. Ponavljaju u sebi riječi starijih kako treba da se ponašaju. I zaista slušaju. Veliki ljudi u malim tijelima.


Pomislih koliko se malo danas polaže pažnje na ponašanje djece. Ma, i odraslih. A kad odrasli zataje, onda i djecu nema ko da uči lijepom ponašanje. Sjetih se tad i velikog grada i jednog ulaza u zgradi. Skupocjeni auti parkirani ispred zgrade. Iz njih izlaze užurbane, poslovne mame, zabrinuti očevi i djeca koja galame. Viču. Bacaju papire od najskupljih čokoladica ispred auta. Ulaze u ulaz i nastavljaju svoju galamu. Roditelji ne pričaju nego žure da se izuju i odlože skupocjene stvari. Pojedu neki kupljeni ručak i malo se odmore od teškog, gradskog života. Djeca ostaju sama uz računare i dovikuju se kao da ih brda dijele.


Ujutro opet isto. Užurbani roditelji, neki slatkiš u dječjim rukama da zavara glad i vriska kroz ulaz. A ulaz dijele sa još nekoliko obitelji. Ali, kao da oni mare za te druge obitelji. Ulaze u svoje aute. Djeca bacaju papire od slatkiša ispred auta i brzo odlaze nekuda. Dok djeca došla na vašar žele uljepšati mali grad svojim prisustvom. Ponosni što nose svoju najljepšu odjeću, slušaju svaku riječ svojih roditelja. A roditelji ih stalno gledaju i govore: „Tiše, djeco, u gradu smo. Fino se ponašajte.“ Kad pojedu šećernu vunu, brzo brišu male ruke i gledaju gdje da bace štapić. Baš kako i treba.


Važno je znati ponašati se u gradu. Tamo postoje pravila. Zovu ih bonton. Ta pravila treba učiti, pa još i uvježbavati. Kad čarolija prođe, roditelji svoju djecu uvode u neka stara, jedva kupljena vozila, da se vrate u svoja tiha sela. A kad stignu na selo, popiju šolju domaćeg mlijeka i puni šarenih snova maštaju o narednom susretu s gradom.


Veliki grad


A tamo negdje u velikom gradu njihovi vršnjaci tužni i sami maštaju o susretu s roditeljima i o malo razgovora koji dušu hrani. Ne znaju oni da su bačeni papiri pokraj auta jedna zaboravljena lekcija iz bontona. Ne znaju oni da je sramota galamiti kroz zajednički ulaz i da mama i tata treba da pričaju s njima. Da ih uhvate za ručice i odvedu na šareni ringišpil. Oni čekaju novi skupi poklon kako bi im nadoknadio roditeljsku pažnju i brigu, ali, gle čuda, tamo ne piše ništa o ljubavi i pažnji. Brizi. Galami koja remeti mir susjeda. I tako svaki dan. A kad odrastu i budu roditelji jednog dana, oni neće znati ništa o toploj ruci svog djeteta. O radosti zbog šećerne vune i još veće radosti zbog šetnje s roditeljima.


I tako dok veliki grad tone u san dalekih ljudi bez ljubavi i reda, mala mjesta, njihova sela i djeca u njima sniju svoje šarene vašarske snove u kojim odjekuje: „Neka se spremi broj trideset i dva da uskoči na svoje mjesto. Hajmoooo, svi zajedno veselo plješćimo. Još samo koji dan u vašem mjestu, a onda neki drugi grad nas zove!“ A veliki gradovi nemaju svoje vrtuljke, graju i pjesmu koja se razliježe. Jer, roditelji žure u novi dan. A smeće ispred ulaza pokupit će neki nepoznat čovjek s metlom u ruci. A štapić od šećerne vune tamo negdje između brda i rijeke dijete stavlja u košaricu za otpatke. Svojom ručicom i bez nekog čike ili tete s metlom.