MISTERIJA VLADIMIRA PERIĆA

Lafčine, zaboravili ste pravog Valtera!

Tokom svog ratnog djelovanja nijednom se od 1940. godine nije javio porodici, o čemu je posvjedočila njegova sestra Ilinka Golubović

Piše: Admir ALJIMI

9.9.2018

Sredina aprila 1945. godine... Gradska kafana u Prijepolju, čuju se koraci pripadnika partizanskih brigada koje su tri mjeseca ranije umarširale u ovaj gradić na granici BiH, Srbije i Crne Gore. U kafani sjede begovi, begovići, zanatlije, učitelji, obični pismeni i nepismeni svijet, srču kahvu i šute... Nekima drago, nekima baš i nije... U sredini kafane na centralnom stolu prostrt pogužvani broj „Borbe“, a svi okupljeni oko nje - jedan čita, drugi zinuli i slušaju.


U Sarajevu je poginuo drug Valter - Vladimir Perić... U članku piše da je iz Prijepolja i da će biti narodni heroj.

Prijepoljske mahale

- Jest Allaha mi i Boga on, evo mu slike - začu se iz okupljene publike.

Može biti da je to rekao neko od Hašimbegovića, Hamzića, Mezildžića ili Rizvića, s kojima je Vladimir odrastao bosonog trčeći po prijepoljskim mahalama i voćnjacima.

Sudeći prema mentalitetu Prijepoljaca, ovako bi oni mogli saznati da je njihova čaršija dobila heroja.

Kasnije gradski oci nazvaše glavnu ulicu po njemu i osnovnu školu u centru grada koje i danas nose. O ovom poznatom prijepoljskom i sarajevskom špijunu raspredale su se razne priče o nadmudrivanju okupatora, a o njegovoj smrti u Sarajevu u noći sa 5. na 6. april malo se govorilo.

Zvanična komunistička verzija je da je poginuo od granate ispaljene s neprijateljskog položaja, a druge verzije se nisu istraživale, niti se to smjelo. Njegov posljednji zadatak je bio da sačuva sarajevsku elektrocentralu na Skenderiji, da grad ne bi ostao bez struje, kao i svaki do tada, izvršio ga je. Prijestonica BiH je oslobođenje dočekala s upaljenim svjetlom.

Djetinjstvo je proveo po prijepoljskim mahalama družeći se s muslimanskom djecom, od koje je naučio dosta o tradiciji Bošnjaka Sandžaka i njihovom mentalitetu, a što će mu kasnije biti glavna kvalifikacija da se nesmetano kreće Tuzlom i Sarajevom, gdje je obavljao tajne zadatke. 

Danas u Sarajevu živi cijelo malo Prijepolje, kao i u Beogradu. Tako je bilo i onda.

Valterova sestra Ilinka pored njegove biste u Sarajevu: Do smrti je sumnjala da je ubijen

Za ono doba bio je visokoškolovan i član Komunističke partije još od prije rata i nije mu bilo teško da napreduje u pokretu. Tokom ratnog djelovanja nijednom se od 1940. godine nije javio porodici, o čemu je ranije posvjedočila njegova sestra Ilinka Golubović, koja više nije među živima.

Javio se tek nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva rekavši im da je živ i da će se uskoro vidjeti, no to su bile posljednje riječi koje im je uputio.


Partizansko groblje Vraca, gdje je Valter sahranjen, je ruglo grada. A. Durgut

Njegov grob bio je neko vrijeme u sarajevskom Velikom parku, ali je kasnije tijelo ekshumirano i sahranjeno na partizanskom groblju na sarajevskim Vracama.

Danas je zapušteno, devastirano, zaraslo u korov i šiblje kao da simbolizira stid, a ne dane slave i ponosa. Čak i Valterovo ime i prezime na tom spomeniku djeluje izlizano kao da sluti nestanak mita o njemu.

Valter s prijateljima u Sarajevu. Prijepoljski muzej

U posljednje vrijeme spominje se veliki zajednički projekt BiH i Srbije “Putevima Valtera” i najezda hiljada turista iz Kine koji su ludi za filmom genijalnog Hajrudina Šibe Krvavca “Valter brani Sarajevo”.

Šta ponuditi tim turistima kada se nije u stanju promijeniti ni ploča s njegovim imenom na Vracama, a njegova rodna kuća u Prijepolju je srušena!? 

Film i realnost

Valter nije samo film i Bata Živojinović, koji “šmajserom” složi četu Švaba kao metar drva... On to, prema izjavama njegovih drugova, nije tako radio, već suptilno, mangupski i mahalski, bio je mudri obavještajac.


Ispred gostionice Ćamila Hamzića u Prijepolju

U narednoj godini, kako su najavili pojedini zvaničnici, očekuje se 100.000 Kineza koji će, prema svemu sudeći, vidjeti imaginarnog Valtera, ne onog pravog. U projektu se spominju lokacije gdje je Živojinović ubijao Švabe, a ne i pravi Valter niti njegovo rodno mjesto.

U Perićevom crnom koferu krio se spisak dvostrukih agenata

Možda i jedini čovjek koji se bavi istraživanjem života Vladimira Perića Valtera jeste Slavoljub Bato Pušica, direktor prijepoljskog muzeja. On već 30 godina pokušava dobiti pristup dosjeu „Valter“, ali bezuspješno.

Pušica: Perićevo djelovanje i dalje pod velom tajne

- Valteru su muslimani, dakle Bošnjaci, mnogo pomogli. Vidi se kroz fotografije koje sam prikupio da se s njima družio i da je s njima odrastao. Zbog toga je, kada je otišao u Sarajevo, upravo kod tih starih bošnjačkih porodica dobio ogromnu podršku - govori Pušica za „Dnevni avaz”.

Ističe da su stare begovske porodice čiji su sinovi otišli u Sarajevo odigrale veliku ulogu u Valterovom radu.

- Kod njih je lako mogao da se skriva i s njima sarađuje te od njih u svakom momentu zatraži pomoć, a da zna da ga neće izdati. Na fotografijama se vide svi ti ljudi. Oni su živjeli tu u gradu kao komšije. Njegova kuća, koja je, nažalost, srušena, nalazila se na oko 200 metara od Muzeja u centru Prijepolja. Imamo tu zbirku porodičnih fotografija koje smo dobili od njegove sestre i sačuvan je njegov sat koji je nosio na ruci kada je poginuo. Taj sat se zaustavio tačno u sekundu kada je poginuo i nikada više nije pomjeren, sada se nalazi kod unuka njegove sestre - kaže Pušica.

Teoriju da je likvidiran potkrijepila je i Valterova sestra Ilinka.

- Prema svim procjenama ljudi s kojima je radio, a s kojima sam ja razgovarao i koji su ga dobro poznavali, on bio jedan od najvećih obavještajaca Drugog svjetskog rata. Bio je blizu Vrhovnog štaba i raspolagao ogromnih brojem opasnih informacija. Pokušao sam da zatražim arhivsku dokumentaciju o njemu. Taj dosje se ne može otvoriti prije nego što prođe 100 godina od njegove smrti. To je historijska distanca koja se poštuje u svijetu da bi oni koji su u tome učestvovali bili mrtvi, dakle da ne postoji niko živ ko bi mogao imati probleme ili njihove porodice – pojašnjava Pušica.

On sumnja, prema različitim informacijama koje je dobio od Valterovih saradnika, da je on imao podatke o određenim osobama koje su odavale tajne, a koje su dovele do velikih neprijateljskih ofanziva u Drugom svjetskom ratu.


Rijeka ljudi na Valterovoj sahrani

- Tačna istina o tome ko je bio Vladimir Perić Valter, osim da je bio obavještajac, nije poznata. Govorilo se i o nekom crnom koferu koji se spominje u tom filmu u kojem su bili tajni dokumenti vezani za njegov obavještajni rad. Među nama se govorilo da je on, ustvari, ubijen, da nije poginuo, da nije pala granata. To je dan kada je Sarajevo oslobođeno i kada je sve bilo gotovo. Postoje špekulacije da je likvidiran da ne bi tajni dokumenti dospjeli u javnost. Tada bi se vidjelo ko je sve sarađivao s četnicima, ustašama, Nijemcima i tako dalje. Govorilo se da je u koferu bio spisak dvostrukih agenata - tvrdi Pušica.

Veličanstvena sahrana

- Ono što je također interesantno je njegova sahrana. To je bio veličanstven događaj. Ogroman broj ljudi je bio tu, čitav grad je izašao na ulice. To je april 1945. godine, rat još nije stao, tek je u maju bio gotov. Ogromna povorka išla je za kovčegom. Sa strane je, također, stajala masa. Za takvu sahranu morao je čak i za života biti legenda. Neko je naredio, a zna se ko je tada naređivao, da se taj čovjek sahrani s najvećim mogućim počastima. Kada se pogleda ko je sve u toj koloni i koliko ljudi stoji sa strane, onda se jasno vidi da je on neko ko je u tom vremenu bio veoma važan. Našao sam i fotografije iz te serije na kojem se vide i pravoslavni sveštenici. Zamislite 1945. godinu, komunisti su dobili rat i već zabranjuju vjeru, ali dozvoljavaju sveštenicima da prisustvuju sahrani. Tu su sve komunisti. Poznati ljudi iz NOB-a. Pogotovo iz Sarajeva, bio je tu cijeli komitet. Tu je OZNA s kojom je sarađivao, oni nose kovčeg. To nije bila obična sahrana - pojašnjava Pušica.

                

Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
Dnevni avaz
+5
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.