SJEĆANJA O Daci Džamonji i okupljanju godine prošle

Akcenat je na - čovjek

Što više vrijeme prolazi sve više spominjemo Dacu <195> Kako su Tifa, Mirko i ekipa „uključili cvokotanje“

Mladen DAKIĆ
21.10.2018 11:03

Tabaković pored Dacine biste

Film „Tifa“ mog finog dječaka Bakira H. počinje scenom u kojoj Dario Džamonja i Nedim Tabaković, poznatiji kao Daco i Čuka, igraju ćize blize. A Daco nekome dobacuje da trkne po pivo, ali 'ladno.

Školski i kafanski jaran

Ta mi se scena ovih dana nešto mota po glavi, a onda zvoni mobitel. „Vidoviti“ Čuka. „Buraz, hajde dođi s posla“. Nisam išao u „Šetalište“ ima bruka dana, savladale me neke obaveze, ne znam gdje udaram. I da li uopće udaram!

Nisam ni cigaretu zapalio ispred tornja s mojim Adom, kad eto Mirele, znam treba joj nešto za „Sedmicu“. Garant. I nisam trebao biti vidovit.

„Dakiću, hajde napravi nešto o Daci“. Za rubriku „Sjećanja“. Ma, šta još mogu napisati o školskom i kafanskom jaranu!? Od Druge gimnazije, pardon „Ognjen Prica“, do „Marinkove bare“, one stare „Istre“ s kamenčićima, novinarskim birvaktile danima, da ne govorim o „Šetalištu“, gdje se provodilo više vremena nego u gimnaziji. A opet se i mnogo toga naučilo, a i prolazilo. Možda se nekad omakne popravni, ali više ono „vaspitno“...

Isključim kompjuter, zaključam telefon i odoh kući. Ali, negdje prije Higijenskog, smotam lijevo, samo kao da me ponijelo. Odoh do Čuke. Ne treba ništa, onako, šuplja... i kaže „nismo ništa organizirali za Dacu“. I okrivi izbore.

I tad mi proradi kliker. Prošle godine, u oktobru, negdje u ovo vrijeme, Čuka je tradicionalno okupio raju. I nikad bolje nije bilo! Ili je bar u, što je sada moderno reći, Top 3.

Puno „Šetalište“ k'o oko, u bašti „uključili cvokotanje“ moj imenjak Tifa, Mirko i ekipa.

Došao i Avdo Sidran, Vešović bio dan ranije, davao izjavu o Daci, i slikali se ispred Dacine biste i portreta na izlogu.

Ne da se nema gdje sjesti, nego ne može se ni ući. Mariova ekipa, profesor Besim, Porović donijeli i razglas, lagana muzika sarajevski repertoar.

A poseban moment je bio kada je dobri Neka Tulić pročitao čuvenu Dacinu priču „Težak čovjek“. Mogla se emocija nožem rezati u zraku, tačnije duhanskom dimu, ako ćemo istinu govoriti!

Mnogo je godina prošlo

E, sad ima ih još, spominju se u ovom uratku, kojima bi se to moglo prikačiti, bar „potežak“ ne samo po kilogramima. Ali što napisa dobri Daco, „ne stidim se što sam 'težak čovjek'. Jer u ovim vremenima, akcenat je na - čovjek!“.

A mnogo je godina prošlo od te priče, a sve kao da je ostalo isto - akcenat je na čovjek.

Možda nam zato toliko i nedostaje Daco. Da nam kaže neku pametnu.

Jer što više vrijeme prolazi sve ga više spominjemo. 

Ono kad prstom digne naočale i procijedi kroz brkove i zube „eto vi'š!“

Vidimo mi sve dobro, ali...

I opet ćemo se, ako Bog da, okupiti kod Čuke, koji čuva uspomenu na našeg Dacu. Sa svojom rajom svakako. Ima nas još.

  • S prošlogodišnjeg tradicionalnog okupljanja raje
    S prošlogodišnjeg tradicionalnog okupljanja raje
NA VRH