Ako je istina da su neobične, a uglavnom zloćudne ideje padale na pamet u najvećoj mjeri nekadašnjem lideru Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatku Lagumdžiji kad je on igrao jednu od glavnih uloga u bh. politici, pokazuje se da ni njegov najbolji učenik Željko Komšić nije ništa manje inventivan u pronalaženju najneobičnijih načina da igra ulogu koja niti ima smisla niti ima opravdanja u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Lagumdžijin izum

Naime, ako je smisao političkog djelovanja Željka Komšića, nakon što je krahirala Socijaldemokratska partija, da pronađe formulu kojom bi se spasila i demokratska i socijalistička karakteristika političke stranke koju je Komšić osnovao, sama činjenica da je on pristao da bude kandidiran, a znajući da ga u Predsjedništvo neće birati Hrvati, pokazala je da taj čovjek nema ispravno gledište na političke odnose i fer igru u političkom životu.

Činjenice pokazuju da je Komšić osnovao svoju stranku prije svega da bi stvorio platformu za sopstveni plasman u visoku politiku u kojoj ne podliježe provjeravanju biračkog stava o političkom sadržaju pokreta koji stvara. On je zamislio takvu političku organizaciju koja samostalno i kao faktor u političkom životu ne može da igra nikakvu značajnu ulogu, ali može da bude osnova za plasman političkih ambicija na način koji omogućava ulazak posrednim putem u najvišu državnu politiku.

Tako je odabrao da svoj politički talent plasira u borbi za mjesto u Predsjedništvu države, jer mu Lagumdžijin izum osigurava izbor bez obzira na sve okolnosti i negativne aspekte onoga što se dogodilo već prilikom njegovog prvog izbora u Predsjedništvo. Ali, Komšić zaboravlja da nije logično, etički i politički ispravno da jednoj instituciji kakva je najviša ustavna institucija države donosi politički prazan mandat koji, bez obzira na to što je dobiven zakonito, nema političku legitimaciju koja je bitna za funkciju u koju ulazi.

Postoje u Bosni i Hercegovini, ne samo HDZ, nego i mnoge druge hrvatske stranke i organizacije kako u Posavini, srednjoj Bosni i Bosanskoj krajini, kao i u Sarajevu i njegovom okruženju, da pitanje o tome ko može da predstavlja Hrvate nikako ne može da se svodi na opciju Čović ili niko drugi. Jer, ima Hrvata i mimo Čovića, i to članova hrvatskih političkih organizacija.

Politička zrelost

Međutim, Komšić ne samo da se ne zaustavlja na tome da zauzima mjesto u Predsjedništvu, u kojem je suspendirana politička volja hrvatskog naroda, nego preduzima i korake u kojima u ime nekog pseudodosljednog principa dovodi u pitanje i jedinu do sada nastalu stvarno demokratsku i građansku konstituciju vlasti do koje je došlo u Kantonu Sarajevo.

Teza da socijaldemokrati ne bi smjeli da učestvuju u vlasti koja je nastala saglasnošću šest stranaka i kojom je postignut konsenzus na temelju jednog programa baziranog na apsolutno demokratski postignutom konsenzusu o uvažavanju načela pravne države, demokratske vladavine i konsenzualnog odlučivanja je pseudodemokratska i nema nikakve veze s bilo kakvom organizacijom koja sebe definira kao demokratsku.

U ovom slučaju bitno je da ljudi o kojima se radi, a koji su pozvani da opstruiraju najznačajniji uspjeh dosadašnje akcije u bosanskoj politici, u ovom momentu ne prihvataju takve ekskluzivne i komandujuće ideje i stavove. Onaj ko proizvodi takve ideje i diktira političke odluke ljudima koji su pokazali visok stepen političke zrelosti, ne zaslužuje da se na njega obraća pažnja.

Hendikepirano funkcioniranje Predsjedništva

Ne može se u najvišu državnu instituciju koja ujedinjuje političku volju tri naroda unositi element koji nije izveden iz te volje, barem je to slučaj s hrvatskim narodom i Željkom Komšićem kao njegovim predstavnikom u Predsjedništvu BiH.

Činjenica da je zbog toga bilo hendikepirano funkcioniranje Predsjedništva države dok je Komšić predstavljao Hrvate, nije opomenula one aktere političkog života koji su ponovo proizveli Komšića za člana Predsjedništva BiH.

Ako je Predsjedništvo BiH institucija u kojoj se objedinjuje jedinstvena politička volja sva tri naroda koja su osnova konstitucije države, tada je apsolutno neophodno da svaki predstavnik koji se bira u to tijelo mora imati i političku legitimaciju dobivenu od naroda koji želi predstavljati.

Ako toga nema, u funkcioniranje najviše vlasti u državi unosi se hendikep, a to je da se cijeli jedan narod i njegov politički potencijal dovodi u situaciju opozicije, odnosno negacije, što je u svakom slučaju apsolutno negativna pretpostavka za bilo kakvo pozitivno djelovanje tako proizvedenog Predsjedništva države.