Lakše se snađem u Švedskoj nego u vlastitom gradu, riječi su direktora Udruženja slijepih Kantona Sarajevo Fikreta Zuke kojima opisuje život osoba s invaliditetom u BiH.

Prepreke s kojima se susreću su brojne, iako je Instituciji ombudsmena za zaštitu ljudskih prava BiH prošle godine upućeno 46 žalbi zbog kršenja prava osoba s invaliditetom.

- Problema je daleko više nego što se ljudi žale, a malo se žale jer nemaju povjerenje da će se išta riješiti, pa ne žele gubiti vrijeme – stava je Zuko.

Imajte nas u vidu

Najviše žalbi stiglo je u Ured ombudsmena u Sarajevu, njih 23, slijede Banja Luka sa 15, Mostar sa sedam, dok je jedna žalba zaprimljena u uredu u Livnu. Odnose se na probleme s nabavkom ortopedskih pomagala, arhitektonske barijere...

Zuko ističe da se na svakom koraku susreću s barijerama, ali i diskriminacijom, a jedan od drastičnih primjera je da slijepe osobe imaju veće troškove kada odu kod notara.

- Ne postoje uređaji na Brajevom pismu ni kod ljekara ni u sudovima, gdje ni gluhi ne mogu pratiti postupak jer nema tumača znakovnog jezika. Ja kao slijepa osoba kod notara moram povesti dva svjedoka da potvrde da sam razumio ono što piše u nekom dokumentu. Tu sam dvostruko diskriminiran. Prvo, jer još dvije osobe moraju znati za moj problem, a drugo, jer me dodatno košta ovjera, moram platiti i za svjedoke – kaže Zuko.

Ljudi u kolicima ne mogu koristiti javni prijevoz jer u vozilo ne mogu ući, osim u pokoji autobus, što znači da moraju imati novca da bi, iako s kartom u džepu, plaćali taksi.

Žale se da se u nekim slučajevima ne poštuje struka kada se prave prilazi za njih, pa su nagibi oštri ili su prolazi nedovoljno široki za kolica, čime ta pomagala gube svrhu.

Mujo Aganović, predsjednik Saveza RVI paraplegičara FBiH, kaže da zgrada Vlade FBiH u Sarajevu, odnosno zgrada „Energoinvesta“, nema pristup za osobe u kolicima.

Ti ljudi su onemogućeni i da dođu na mjesto gdje se odlučuje o životima ljudi i donose zakoni, u salu Parlamenta FBiH. U zgradu se može ući, ali do sale i kroz nju vode stepenice.

- Reagirali smo ka Vladi zbog pristupa i rečeno nam je da će se raditi na tome. Ima masa takvih slučajeva. Ali dosta se i uradilo, bar u Sarajevu i u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje živim. Mogu reći i da su građani uvijek spremni pomoći – kazao je Aganović.

Kao svijetli primjer potpune pristupačnosti i za slijepe i za gluhe i za ljude u kolicima Zuko je naveo Pozorište mladih u Sarajevu, koje je čak i predstave prilagodilo njima.

- Ne tražimo da se prilazi i saobraćaj prilagode za nas u roku od godinu, već da nas imaju u vidu kada prave nove škole, kada nabavljaju tramvaje, trolejbuse – apelira Zuko, koji je i predsjednik Koordinacije udruženja osoba s invaliditetom KS.

Najviše boli u zdravstvu

Priča da se u Švedskoj sve najavljuje, počevši od stanica na kojima staje autobus, dok se u Sarajevu slijepa osoba lako može izgubiti jer i ne zna je li tramvaj stao na semaforu ili stanici pa i kad broji stanice, nakon nekog vremena više ne zna gdje je. Slično je i s liftovima.

- To ne košta puno. Kao ni zvučni semafori koji nam baš znače. Kada bi svaka općina godišnje radila dva zvučna semafora, za jedan mandat bi pokrili sve raskrsnice – ističe Zuko.

Jasna Rebac, predsjednica Udruženja „Ružičnjak“ Mostar, kaže da kršenja ljudskih prava osoba s invaliditetom ima na svakom koraku, ali je najbolnije u području zdravstvene zaštite.

- Imali smo slučajeva da iz službi za hitnu medicinsku pomoć vraćaju osobu koja je u invalidskim kolicima, da ide po uputnicu kako bi mogla do specijaliste, što je vremenski gubitak koji može biti životno opasan. To je nedopustivo, ali mislim da se takvi i slični slučajevi ne dešavaju zbog sistema, već su promašaji ljudi – zaključila je Rebac.

Predsjednik Gradskog odbora Udruženja invalida Banja Luka Radovan Ristić ističe da ova ranjiva grupa ima podršku u Banjoj Luci, ali je u ostalim dijelovima RS „mrka kapa“.

- Gotovo da se ne radi nikako. Servisi podrške, kao što su vozila i pomoć u kući, postoje samo u Banjoj Luci. Najveći problemi su zapošljavanje i obrazovanje. Sve je pokriveno zakonom, ali je primjena nezadovoljavajuća - kazao je Ristić.

Danima ih iz banke vukli za nos

Kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom, naši sagovornici su relativno zadovoljni.

- Zapošljavanje nije više problematično kao prije – kazao je Zuko.

Aganović tvrdi da se dosta uradilo otkako je u FBiH donesen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom i uspostavljen fond.

No, da ne teče sve glatko, govori primjer mostarske organizacije „Ružičnjak“, koja je formirala socijalno preduzeće „Radin“ sa zaposlenih 14 osoba s invaliditetom. Ovo preduzeće nailazilo je na probleme prilikom registracije.

- Naša administracija je toliko komplicirana da nigdje isti dan ne možete dobiti papir koji tražite, a treba vam ih čitav spis. Međutim, nevjerovatna priča uslijedila je s bankom. Danima su nas vukli za nos da nam otvore račun zato što se njihova statistika ne slaže sa zvaničnom statistikom. Tako je ispalo da smo mi mogli dobiti ID broj, ali da kod njih ne možemo otvoriti račun - priča Jasna Rebac, predsjednica „Ružičnjaka“.