Malo je ljudi koji s tolikom strašću govore o gramofonskim pločama kao što je Eduard Edo Živni, koji u svojoj kolekciji u Bihaću ima više od 2.000 ploča, Skuplja ih skoro 50 godina.
Prvi zvuci
- To je bilo u petom razredu, tada sam bio u Bosansoj Krupi, godinu kasnije sam došao živjeti u Bihać. Tada sam već volio muziku, otac mi je profesionalni muzičar i svira saksofon i klarinet. Mislim da je sve ovo nastalo zahvaljujući njemu, jer sam prve zvuke klarineta i saksofona čuo od njega i tako zavolio muziku - kaže Živni.
Ističe da je sve počelo sa singlicama sedamdesetih godina, iako on najviše voli slušati bluz.
– Upoznao sam Dinčeta, koji je bio vojno lice, radio je na Željavi. On je imao ploče i singlice i nikome ih nije davao. Jednom prilikom tražio sam da mi da jednu ploču Džimija Hendriksa (Jimi Hendrix), na šta je na kraju i pristao zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju Zlatku Šehiću. Dao mi je Hendriksovu longplejku, a ja sam upijao svaki zvuk. Zvuk gramofona nije bio izvrstan, ali se gitara čula. To je nešto što je na mene ostavilo neizbrisiv trag. Nikad mi to nije dosadilo, ostao mi je to putokaz za sva vremena - kaže Živni.