OGROMAN PROBLEM Odlučili smo vidjeti i osjetiti s čime se sve susreću

Socijalni eksperiment "Avaza": Kako je biti osoba s invaliditetom u Sarajevu

Bez dobre volje drugih teško se kretati

N. Ajnadžić / Avaz.ba
16.09.2019 17:38

Rupa na ulici, popucali afalt, visok trotoar, parkirana vozila gdje ne bi trebala biti... Nema problema. Preskočimo, zaobiđemo, malo više nogu podignemo... Ali kada sjednete u kolica, koja koriste osobe s invaliditetom, tek onda vidite da je to ogroman problem.

Okrenuti glavu

Oni ne mogu preskočiti niti zaobići prepreku kojima glavni grad BiH vrvi. To je opće poznata stvar ili bi barem trebala biti. Ekipa „Dnevnog avaza“ odlučila je da iz prve ruke vidi i osjeti s čime se to susreću osobe s invaliditetom u Sarajevu, ali i da kroz ovaj socijalni eksperiment vidimo koliko ljudi imaju saosjećanja.

Opća bolnica „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, sa Zlatkom Kravićem na čelu, izašla nam je ususret i na nekoliko sati posudila invalidska kolica uz kratki čas korištenja. Cilja imali nismo, osim da probamo doći od tačke A do tačke B.

I krenuli smo. Nakon samo nekoliko metara trotoar, naizgled prilagođen kolicima, bio nam je prva prepreka. Ako ima samo milimetar visine od propisane, točkovi će zapeti. A još ako u njima sjedi osoba koja baš i nema snage da upravlja, a ne da podigne taj jedan milimetar kolica i sebe u njima... Da, problem je.

Ljubazni gospodin nam je prišao i pomogao. Hvala mu. Nastavili smo dalje, od Opće bolnice do glavne saobraćanice Maršala Tita na Marindvoru. Nizbrdica... Već kada samo bili na rubu da odustanemo od te rute, gospođa u četrdesetim godinama uz nelagodu prilazi i pita treba li pomoći.

- Ako vam nije problem – odgovaramo.

Gurajući kolica, spuštamo se prema glavnoj saobraćajnici. Vodimo ugodan razgovor s njom, naravno, o nemogućnosti kretanja. Već na pitanje koliko imamo godina te kako je to da smo sami krenuli negdje, stade knedla u grlu. U tom trenutku potpisnik ovih redova shvata da je osoba s invaliditetom u glavnom gradu jedne države, metropole, osuđena na to da ili ne izlazi iz doma ili to barem ne radi sama. Jer treba neko da gura kolica preko silnih rupa, neprilagođenih pješačkih prijelaza i izvodi kojekakve manevre izbjegavanja.

I njoj smo se zahvalili govoreći joj da ne znamo kako bismo prešli tih stotinjak metara da se nije ponudila pomoći. Jer bilo je i drugih koji su vidjeli našu nemoć, ali su okrenuli glavu. Empatija je tu, samo u manjini.

Sljedeća destinacija nam je najbliža tramvajska stanica. Na putu prema njoj osjećamo poglede sažaljenja. Ali niko ništa ne govori. Pa smo se zapitali kome je više neugodno, nama koji smo u kolicima ili onima koji nas gledaju u kolicima? Retoričko pitanje, naravno. Osobe s invaliditetom nisu bespomoćne i na njih ne treba tako ni gledati. Treba im omogućiti normalan život kakav im pripada. Iskusili smo to.

Upala mišića

Sarajevski tramvaji nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom. Oslonili smo se više na dobročinsto sugrađana, koji, pokazalo se, tu i nisu spremni pomoći. A mi nismo ni uspjeli ući u tramvaj. Pognute glave krenuli smo dalje. Uz pomoć kolega, koji su se smjenjivali u guranju kolica, došli smo do jednog od tržnih centara. Ma nismo u kamenom dobu, imamo moderne građevine, koje jesu prilagođene osobama s invaliditetom.

Međutim, zaprepastila nas je činjenica da, dok stojimo na izlazu, izbjegavajući gužvu kako ne bismo nikoga povrijedili kolicima, ljudi ignorišu kao da nismo tu. Zaboljela je ta spoznaja, lični osjećaj, kojeg otjeramo uz misli da se ne smijemo prepustiti.

Upala mišića na rukama je neminovna i sreća da kolege još nisu odustale od guranja. Neki nas užurbano zaobilaze, drugi na kratko usporavaju hod i upute pokoji pogled, dok treći stanu po strani i gledaju nas, analiziraju. Pa nisu navikli da viđaju često osobe s invaliditetom. A i kako bi kad se ne mogu kretati pa odlučuju ostati u sigurnosti svog doma.

Želja za životom je jača od poteškoća s kojima se svi susrećemo svakog dana, a one su još veće za osobe s invaliditetom. Njima treba više i snage i volje. Teško je čekati pomoć drugih i ne moći biti samostalan.

Kada smo se prepali?

Sve prepreke manje-više smo uspješno prešli, uz pomoć drugih. Međutim, u dvije situacije smo osjetili strah. Prva je bila pješački prijelaz, s jedne strane prilagođen, s druge previsok. U namjeri da uspijemo preći ulicu dok je još zeleno za pješake požurili smo. Ali nas je trotoar zaustavio. Doslovno, jer je malo falilo da ispadnemo iz kolica. Druga situacija je uski dio ulice uz glavnu saobraćajnicu, knap za kolica. Dok automobili prolaze uvidjeli smo da nas milimetri dijele. 

Polako dalje

- Hajmo ovamo, gdje je manje prepreka – govori nam stariji gospodin koji je prišao da pomogne.

Vješto izbjegava rupe i pukotine.

- Polako dalje – kaže pozdravljajući se.

Komentari

NA VRH