REAKCIJA Husnija Kamberović odgovara na pitanje

Šta se krije iza inicijative o proglašenju 1. februara za Dan osnivanja Sarajeva?

Teško se oteti dojmu da je, ustvari, riječ o pukom pokušaju učitavanja vlastitog u historiju ili historijske događaje iz pozicije savremenosti pod egidom znanstvenog pristupa“

Avaz.ba
07.12.2019 15:13

Kamberović: Reagirao na pisanja

Foto: Avaz

Piše: Husnija Kamberović

U vezi s inicijativom o proglašenju 1. februara za Dan osnivanja Sarajeva povela se posljednjih dana rasprava u medijima i na društvenim mrežama, što smatram korisnim, ali ta rasprava odmah u početku dobiva vrlo opasne pravce. Jedan od učesnika u diskusiji u startu je sve prebacio na identitetska pitanja savremenog stanovnika Bosne i Hercegovine, i pri tome pojedince koji su izrazili negativan stav prema toj ideji proglasio osobama koje sve što je osmansko doživljavaju kao „drugost“ odnosno nešto što je „strano u odnosu na supstancu bosanske povijesti. Još je poraznije slušati ili čitati percepcije o ‘osmanskom’ kao muslimanskom, bošnjačkom, sdaovskom, jednonacionalnom (sic!).

Teško se oteti dojmu da je, ustvari, riječ o pukom pokušaju učitavanja vlastitog u historiju ili historijske događaje iz pozicije savremenosti pod egidom znanstvenog pristupa“. Drugim riječima, svi koji ne smatraju da je 1. februar datum osnivanja Sarajeva su antibosanci, antimuslimani, antibošnjaci i tako dalje. Neki su na društvenim mrežama otišli toliko daleko da su ove koji ne podržavaju konstrukt o 1. februaru kao datumu osnivanja Sarajeva uporedili sa Slobodanom Praljkom.

Sve to ukazuje da su te kvalifikacije koje se lijepe ljudima vrlo opasne i da se o njima mora razgovarati. Zbog toga i pišem ovaj tekst, budući da sam protiv konstruiranja 1. februara kao datuma osnivanja Sarajeva. Moje protivljenje ne proizilazi iz negativnog odnosa prema historijskom nasljeđu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, kako mi to drugi imputiraju, nego sam protiv toga jer je u pitanju čisti konstrukt koji nema nikakvo povijesno utemeljenje.

Ali, prije toga: nije tačno da je moje protivljenje prijedlogu da se 1. februar proglasi datumom osnivanja Sarajeva motivirano idejom o „osmanskom“ kao „muslimanskom, bošnjačkom, sdaovskom, jednonacionalnom“.

Naprotiv, i nedavno sam u jednom tekstu ustvrdio da su Osmanlije nakon rušenja Bosanske kraljevine sredinom 15. stoljeća „uspostavili nove društvene odnose i donijeli novu kulturu koju mi danas baštinimo. Dio tog nasljeđa, u arhitekturi na primjer (dovoljno je spomenuti stari most u Mostaru ili sarajevsku Baščaršiju) doista su dio svjetske kulturne baštine. Osmansko nasljeđe, uz štošta drugoga, dio je današnjeg identiteta Bosne i Hercegovine i to ne treba niti se može odbaciti“.

A u vezi s prijedlogom da se 1. februar proglasi datumom osnivanja Sarajeva važno je imati nekoliko činjenica u vidu. Prije svega, obilježavanje datuma iz historije je više pitanje stava vladajućih elita o kulturi sjećanja koju te elite žele graditi i vrijednostima koje žele promovirati u jednom društvu nego što je pitanje historije kao nauke. Ipak, datumi koji se obilježavaju trebalo bi uvijek da vode ka integraciji jedne zajednice. Mi smo svjedoci da se u Bosni i Hercegovini putem datuma koji se obilježavaju društvo više dezintegrira nego što se ujedinjuje. Konstruiranje novog datuma, koji bi se obilježavao kao Datum osnivanja Sarajeva, upravo je na tragu dalje dezintegracije našega društva.

Zato je posve nevjerovatna teza, koju smo mogli ovih dana čitati na društvenim mrežama, da suprotstavljanje konstruiranja 1. februara kao datuma osnivanja Sarajeva znači „konfrontiranje naroda u Sarajevu oko baštine“. Upravo obrnuto, konstruiranje 1. februara kao datuma osnivanja Sarajeva dalje dijeli narode u Bosni i Hercegovini i odgovornost za to snose ne mi koji se tome suprotstavljamo nego oni koji na tome insistiraju!

Gradsko Vijeće je Nacrt odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja Dana osnivanja Sarajeva temeljilo na prijedlogu stručne Komisije koju su činili historičari koji se bave osmanskim razdobljem bosanskohercegovačke historije: dr. Aladin Husić, dr. Behija Zlatar i dr. Enes Pelidija.

Zanimljivo je da je Gradsko vijeće u Komisiju imenovalo isključivo orijentaliste, koji su sve učinili da pokažu da je vakufnama Isa-bega Ishakovića osnivački akt grada Sarajeva. Da je Gradsko vijeće u Komisiju imenovalo i historičare koji se bave starijom i novijom historijom, sigurno bi prijedlog koji bi došao Gradskom vijeću bio potpuniji i sa širim osvrtom na dužu historiju ovoga grada.

No, Komisija je predložila da se 1. februar obilježava kao datum osnivanja Sarajeva, tvrdeći kako je to „prvi dan mjeseca u kojem je legalizacija [vakufname Isa-bega Ishakovića) izvršena“. Ali, takav stav može biti samo rezultat nekih kompromisa (a u nauci nema kompromisa). Svođenje Sarajeva samo na vakufnamu Isa-bega Ishakovića suštinski zanemaruje dugu historiju življenja u ovom gradu i razvoja civilizacije, koja ima puno dublje korijene od vakufname Isa-bega Ishakovića, koja jeste važna za utemeljenje osmanskog Sarajeva, ali je posve pogrešno čin utemeljenja Sarajeva svoditi samo na jednu osmansku vakufnamu. Kome prepuštamo bogata i svjetski poznata nalazišta neolitske kulture u Butmiru?

Kome ostavljamo „provincijski gradić Aqua S... u Ilidži“ koji je imao status samoupravne opštine (respublica) sa municipalnim ustanovama? Taj gradić je vrhunac svog razvoja dostigao od II do IV stoljeća naše ere. Zašto da se odričemo toga razdoblja historije našeg grada i da ga prepuštamo nekome drugom? Pitam se – kome? Ne možemo biti zarobljenici trenutne administrativne organizacije grada Sarajeva.

Komisija predlaže da se kao datum osnivanja Sarajeva uzme 1. februar, iako je sasvim jasno da nije moguće utvrditi tačan datum osnivanja Sarajeva, pogotovo zbog jakih argumenata koji dokazuju da postoji kontinuitet razvoja predosmanskog naselja i kasnijega grada Sarajeva. Tako je, na primjer, Vesna Mušeta-Aščerić u svojoj doktorskoj disertaciji odbranjenoj na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i kasnije objavljenoj knjizi pod naslovom Sarajevo u XV stoljeću,kao i u nizu drugih radova, pisala „da je na prostoru današnjeg Sarajeva postojao srednjovjekovni trg“, te da je „neodrživo mišljenje da je to bio seoski trg bez većeg značaja i da ne postoji nikakva veza između ovog trga i kasnijeg Sarajeva.

Naprotiv, rani turski izvori upućuju na zaključak da Turci ovdje zatiču gradsko naselje“. Uz neolitsku kulturu i municipalne ustanove u starom vijeku, imamo, dakle, sasvim jasne dokaze o postojanju srednjovjekovnog naselja na ovim prostorima! Zašto to treba odbaciti ili zanemariti? Također i niz drugih nalaza, koji se sada čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, dokazuju da je na prostoru današnjeg Sarajeva i prije osmanskog osvajanja postojalo naselje i razvijala se kultura. Identitet današnjeg Sarajeva baštini predosmansku historiju i tradiciju, jednako kao i osmansku i postosmansku, austrijsku, socijalističku i postsocijalističku. Ništa od toga Sarajevo ne treba odbacivati!

O postojanju predosmanske tradicije i naselja na prostoru današnjeg Sarajeva govore brojni arheološki i povijesni izvori, a i literatura o tome je brojna. Tako je Enver Imamović, na primjer, pisao: „Raspored rimskih nalaza uglavnom prati dvije suvremene gradske arterije: Titovu ulicu i ulicu Đure Đakovića [Alipašinu] s produžetkom Maksima Gorkog [Hamze Hume] prema Skenderiji. Ove dvije suvremene ulice ustvari predstavljaju urbani raster antičkog Sarajeva. Ilidžanska cesta s Titovom ulicom predstavlja cardus, a ulica Đure Đakovića s produžetkom prema Skenderiji, decumanus. Križale su se na mjestu gdje je suvremena raskrsnica kod Higijenskog zavoda. Kontinuitet tih rimskih komunikacija održao se sve do danas“.

Arheologinja Lidija Fekeže je, sumirajući naša saznanja o kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom dobu historije Sarajeva, između ostalog pisala o postojanju naselja, crkava, vojnih utvrda na prostoru današnjeg Sarajeva, a „ispod Debelog Brda, od ušća potoka Koševo u Miljacku do kasarne i na obroncima lijeve obale Miljacke oko Vrbanja mosta (u zapadnom dijelu užeg centra Sarajeva) nalazilo se manje antičko naselje zanatsko-trgovačkog karaktera ili putna stanica, izgrađeno već do 3. stoljeća“.

Znamo također da je ovdje u srednjem vijeku postojala župa Vrhbosna, da su se unutar te župe nalazili i utvrđeni gradovi Hodidjed i Vrhbosna, a Alija Bejtić je čak tvrdio da se taj grad nalazio na mjestu Bijele tabije. „Historijski izvori od 1420. godine upućuju na postojanje određenog lokaliteta Vrhbosna u istoimenoj župi. Vjerovatno su Dubrovčani naziv župe prenijeli na najrazvijenije mjesto u njoj, a to je bioTornik. Taj trg se nalazio u blizini Bijele tabije“. Naravno, postoje i sasvim drugačija viđenja historije Sarajeva. Behija Zlatar je u svojoj knjizi o Sarajevu u XVI stoljeću zastupala tezu kako je u pitanju sasvim novi grad, koji nastaje osmanskim osvajanjima ovoga prostora.

Ali, čak i kada bi se prihvatila tvrdnja Komisije da je vakufnama Isa-bega Ishakovića osnivački akt Sarajeva (a ja mislim da nije, upravo zbog toga što se time zanemaruje predosmanska tradicija), nije moguće potvrditi da je to bilo baš 1. februara. Vakufnama je, naime, datirana mjesecom, koji traje od 1. februara do 2. marta, a ne datumom, pa bi opredjeljivanje za jedan datum u tom mjesecu značilo samo nagađanje, a mi kao naučnici ne smijemo sebi dopustiti luksuz da se bavimo nagađanjem. Ne mogu nagađati zašto su se članovi Komisije ipak upustili u to nagađanje. Nagađanjem se, po mom mišljenju, ne bi trebalo baviti niti Gradsko vijeće kada je u pitanju jedna ovako suštinski važna odluka za budućnost našega grada. Gradovi nastaju i razvijaju se u dužem povijesnom procesu, a ovaj prijedlog Komisije to posve neopravdano zanemaruje.

Vakufnama Isa-beg Ishakovića, kao i njegove zadužbine, jesu dio identiteta Sarajeva, ali nisu jedina sastavnica tog identiteta. Razni gradovi obilježavaju razne datume. Komisija je kao primjer navela neke bosanskohercegovačke gradove (Visoko, koje datum izdavanja povelje Kulina bana obilježava kao Dan općine, i Tešanj, koji kao Dan grada obilježava 10. decembar vežući to za Farhat-begovu vakufnamu). Iz ovoga se vidi koliko je Komisija nastojala sugestivno utjecati na Gradsko vijeće.

Naime, ni u jednom od ovih primjera se ne govori o datumu osnivanja tih gradova, nego samo o datumima koji se smatraju važnim i koji se kao takvi obilježavaju u tim gradovima. Osim toga, kada je u pitanju 29. avgust koji Visoko obilježava – riječ je o vrlo preciznom datumu, i tu nema nikakvog nagađanja, poput ovih nagađanja oko datuma vakufname Isa-bega Ishakovića, koja se još pokušava konstruirati kao datum osnivanja. Isto je i sa Tešnjom. Zbog toga je prijedlog da se kao datum utemeljenja Sarajeva uzme (čak proizvoljni) datum vakufname Isa-beg Ishakovića, pozivajući se na, novodno, sličan primjer u Tešnju, čista konstrukcija i manipulacija. Ni Visoko ni Tešanj navedene datume ne obilježavaju kao Dan osnivanja nego kao Dan grada! Uz to, Tešanj ima još dva slična datuma koja obilježava kao gradske praznike.

Postoje gradovi koji obilježavaju i datume kada se prvi put spominju pod tim imenom. Moglo bi se utvrditi (a ima o tome i dokumenata) kada se Sarajevo prvi put spominje pod tim imenom, ali to opet nije ova vakufnama Isa-bega Ishakovića. U vakufnami se, naime, spominje „Saraj ovasi“, a to nije Sarajevo nego „polje saraja“, što priznaju čak i sami autori elaborata (str. 4, bilješka 7). Čak i kada bi se počeo obilježavati neki datum kada se Sarajevo prvi put spominje pod svojim današnjim imenom, to opet ne bi bio datum osnivanja Sarajeva.

Sasvim je normalno da historičari imaju različite interpretacije o povijesnim pojavama. Ali je opasno ukoliko oni te interpretacije usklađuju sa politikom. A u slučaju prijedloga o ustanovljenju datuma osnivanja Sarajeva, politička elita je slijedila model koji je primijenila prije tri godine kada je od Instituta za historiju dobila potvrdu da je Mustafa Busuladžić ubijen samo zato što je bio ideološki protivnik komunista.  Ovoga puta sarajevski gradonačelnik je primijenio isti model i nacrt odluke uputio na razne adrese naučnih institucija (Institutu za historiju, Filozofskom fakultetu, Akademiji nauka i drugim naučnim institucijama koje se bave historijom). Ipak, postupio je malo čudno za nekoga ko želi dobiti objektivan odgovor. Naime, od tih institucija se nije tražilo stručno mišljenje o urađenom elaboratu, nego samo o Nacrtu odluke o utemeljenju datuma osnivanja grada.

Dakle, očekivalo bi se da Gradsko vijeće zatraži od historičara mišljenje o Elaboratu, a ne mišljenje o nekoj političkoj odluci. Tako su i Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Institut za historiju, trebali diskutirati o odluci kako obilježiti 1. februar kao datum osnivanja Sarajeva, a ne o tome da li je nalaz Komisije, sadržan u Elaboratu, besprijekorno tačan. Zašto je to tako? Zato što Gradskom vijeću ne treba nepristrasno mišljenje historičara, nego samo potvrda naučnih institucija za već donesenu odluku. Koliko znam, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta je odbio sudjelovati u ovoj blamaži, a Institut za historiju je, većinom glasova institutskog Vijeća, dao podršku predloženom Nacrtu odluke, što je praksa davanja naučne podloge odlukama koje su već donesene u političkim krugovima. Ta praksa u ovom Institutu je uspostavljena u vrijeme kada je aktuelan bio „slučaj Busuladžić“ i teško će je biti više demontirati i vratiti tu ustanova na istinsko služenje nauci i naučnoj istini, a ne istini jedne političke stranke ili jedne nacionalne zajednice.

Drugo je pitanje: zašto se insistira na ustanovljenju datuma osnivanja Sarajeva, kada je sasvim izvjesno da takav datum jednostavno ne postoji? Nekoliko je mogućnosti, a kao najuvjerljiva je ona da se utemeljenjem datuma osnivanja Sarajeva, kao i određivanjem 5. aprila kao Dana opsade, pokušava marginalizirati značaj 6. aprila 1945. godine, koji se u Sarajevu obilježava kao Dan Sarajeva. No, da se ne bi ukinulo obilježavanje 6. aprila („zbog emocija“) kreira se kontradatum koji će se obilježavati kao datum osnivanja. „I vuk sit i ovce na broju“. Ako je ovo doista motiv za ustanovljenje datuma osnivanja grada, onda je to dodatno urušavanje historije Sarajeva i njegove antifašističke tradicije. A ima argumenata da se zaključi da je ovo pravi motiv akcije o konstruiranju 1. februara kao datuma osnivanja Sarajeva.

Kako će se stvari završiti? Teško je to predvidjeti. Ali, neka svako radi svoj posao!

(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu)

Komentari

NA VRH