Rezultati predsjedničkih izbora u Hrvatskoj za mene su značili olakšanje, zadovoljstvo i nadu, koju često nemam kada razmišljam o politikama na širim prostorima gdje živim. Olakšanje nije samo zbog 100.000 glasova razlike u korist predsjednika Zorana Milanovića, već više zbog kvalitete tih glasova: urbani centri, najrazvijeniji dijelovi Hrvatske, obrazovano stanovništvo.

Kazao je ovo u intervjuu za „Dnevni avaz“ Tvrtko Jakovina, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, historičar, javni radnik i kritičar društvene zbilje.

Postoji potencijal

Kako komentirate pobjedu Milanovića na izborima za predsjednika Hrvatske i činjenicu da je dobio čak 100.000 glasova više od Kolinde Grabar-Kitarović? 

- Milanovića nisu izabrali „lijevi birači“, mada je on bio kandidat ljevice, već oni koji bi morali biti „normalna“, logična, sekularna, moderna, pristojna, nekorumpirana, proevropska, antiratna, otvorena, tolerantna i na popravljanje i napredak spremna Hrvatska. Dugo mi se činilo da je to izgubljeno, beskrajno smanjeno, ustrašeno.

Nisu mi ni sada nade u takav dominantni potencijal Hrvatske velike, ali su probuđene. Očito postoji potencijal, postoji prag gdje i zapušteno stanovništvo prepoznaje da laž i nečasne radnje ne moraju prolaziti samo zato jer netko talambasa o domoljublju i ima moć.

U Hrvatskoj, ali i regionu, javnost je očekivala uvjerljivu pobjedu Grabar–Kitarović. Šta je presudilo da pobijedi Milanović?

- Osjećaji analitičara da će Kolinda Grabar-Kitarović trijumfirati proizlazili su jednim dijelom iz nepouzdanosti, navijanja ili neukosti stručnjaka, ali, nažalost, najviše zbog dubinskog nepovjerenja u demokratski proces u Hrvatskoj. Konačno, sam je bivši savjetnik aktualnog premijera Plenkovića Krešimir Macan rekao da misli da su prošli predsjednički izbori bili puni nepravilnosti, dakle prevara. Osim toga, HDZ je pokret, organizacija koja dodjeljuje penzije i plaće, poslove i ugovore, braniteljske statuse – o čemu je, kao nečemu posve normalnom, tijekom kampanje govorila i Grabar-Kitarović - pa svoje članove nazivaju telefonom, pozivaju na izbore, stvara se osjećaj da moraju glasati, jer inače će izgubiti posao ili privilegije.

Tome je pridonijelo stvaranje atmosfere da HDZ ima osobito moćne pojedince kao Milijana Brkića, koji mogu sve, koji znaju čuda, koji mogu pokrenuti teren, ali eto, ne mogu sami napisati diplomski rad.

Slavonci i Hercegovci

Kako komentirate činjenicu da ni glasovi iz BiH nisu mnogo utjecali na izbore u Hrvatskoj?  

- Prije pet godina ono što je HDZ prikladno i gotovo uvredljivo nazvao dijasporom, a riječ je o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odlučilo je izbore, jer je Josipović u Hrvatskoj izgubio za 2.000 glasova. Gužva u Mostaru, autobusi i isključivost koja se mogla čuti na biralištima, stvaranje osjećaja da su oni koji ne glasaju za HDZ nedovoljno dobri Hrvati, licitiranje s domoljubljem, već se u nekoliko navrata pokazala kao bumerang. Ljudi to ne vole, ne vole to i u mnogim HDZ-ovskim sredinama.

Sjećam se jednog lapsusa političara u zapadnoslavonskom gradu koji je 1990. iz HNS-a prešao na funkciju u lokalni HDZ. Govorio je prije o sukobima unutar jedne organizacije HDZ-a i napravio lapsus: „Došlo je do podjele na Hrvate i Hercegovce“, pa se ispravio na „Slavonce i Hercegovce“. Ovi su izbori poslali poruku da ekstremnih nacionalista nema dovoljno, da to ne može biti stvarna priroda zemlje.

Pokazalo se da dijaspore nema dovoljno, da ne može utjecati na rezultate demokratskog procesa. Moglo bi to imati i povoljno djelovanje na BiH, da se tamošnji glasači okrenu više političkoj borbi unutar BiH i više brinu za lokalnu politiku. Tako će biti i važniji faktor unutar Hrvatske.

Znajući ustavnu ulogu predsjednika republike, hoće li se mijenjati politika Hrvatske prema BiH dolaskom Zorana Milanovića na čelo države?

- Milanović će biti daleko jasniji, konkretniji i korektniji prema susjedima, jasno će reći tko mu može biti društvo, zašto to nisu Vučić ili Orban, pa će i odnosi biti bolji. Konačno, neće biti straha od „regiona“, što je HDZ-ova kandidatkinja nametnula, kao da nije riječ o prostorima koji s Hrvatskom imaju najviše ekonomskih i kulturnih poveznica i mjestu gdje Hrvatska jedino ima utjecaj, prostoru gdje jedino žive Hrvati izvan Hrvatske.

Hrvatska diplomacija mora postati manje ideologizirana nacionalizmom, mora se odmaknuti od pokušaja nekih prethodnih HDZ-ovih ministara Plenkovićeve vlade poput Stiera, da odustaju od paketa prihvaćenih europskih svjetonazorskih vrijednosti, onoga što je EU usvojila kao zajednički standard, ljudskih prava, mora pokazati da postoji ne samo kao sljedbenik, već barem kao komentator, ako ne i sukreator velikih politika. Članstvo u EU moralo je Hrvatsku deprovincijalizirati, a to se nije dogodilo. Kada vam je stranačka knjižica važnija od znanja, teško je tako nešto očekivati, ali možemo se boriti. Možda sada, suspregnu li osobne animozitete, dva obrazovana diplomata, Plenković i Milanović, tu nešto i naprave.

Promjena atmosfere

Pobjedom Milanovića, na određen način, dodatno se uzburkava politička scena u Hrvatskoj. Kakav će odnos Milanovića (SDP) biti s HDZ-om, koji je na vlasti? 

- HDZ BiH očito je silno popularan među Hrvatima BiH i očito su Hrvati BiH zadovoljni kako lideri HDZ-a vode upravu i odlučuju tamo gdje imaju vlast. Sindrom je to isti kao i u sličnim krajevima Hrvatske, kao i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, konačno. Tamo gdje je loše, gdje nema perspektive, glasa se za radikalne, korumpirane, gotovo bez promišljanja, bez obzira na rezultate. Nisam zastupnik teze o zavedenom malom čovjeku, njegovoj dobroti, a zlim političarima.

Ne mislim da danas, posebno nakon višedesetljetnog iskustva, zdravorazumski bilo tko može desetljećima podržavati određene politike ako to zaista ne želi. Promjena atmosfere u Hrvatskoj pomaže BiH, dobri signali mogu situaciju relaksirati. Nažalost, nisam siguran da HDZ u Hrvatskoj ima sam snage za iskorak kojim će se politika normalizirati, a to znači i da će BiH morati čekati. HDZ s Andrejom Plenkovićem mogućnost reforme imao je kad je preuzeo vlast, kada je dobio mandat kao drukčiji kandidat, nakon orbanovsko-klerikalno-ekstremno nacionalističke platforme Karamarka i Mosta.

Sada, s ovolikom oporbom unutar stranke, u zadnjoj godini mandata, s Milanovićem na Pantovčaku, defileom europskih političara tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, šanse da će se koncentrirati na promjenu unutarnjih politika mislim da ne postoje. Nisam više ni siguran da je Plenković doista ikada bio reformator, da je on ikada imao ideju promjene u Hrvatskoj koja bi jedan pokret pretvorila u modernu konzervativnu stranku.

BiH je prijetnja Hrvatskoj jedino ako ostane nestabilna

Grabar-Kitarović je izjavljivala da je BiH, odnosno „radikalni islam“ u BiH, prijetnja po sigurnost Hrvatske i EU. Kako to komentirate? 

- Kolinda Grabar-Kitarović izgovorila je toliko toga naopakog i teško shvatljivog da je to teško ozbiljno analizirati. Mediji, pa i brojni drugi ljudi, koji znaju bolje i više, kod nas ne reagiraju, jer se kod nas općenito teško reagira na izjave ljudi na vlasti. To pokazuje nedemokratsku prirodu politike, ali više kukavičluk i slabost intelektualaca. Ne znam koliko sam puta glasno govorio kada je o prošlosti, o nečemu što ja znam bolje, Kolinda Grabar izgovarala najnevjerojatnije izmišljotine i besmislice.

Međutim, nisam ja, vjerojatno, jedini povjesničar koji nešto primjećuje. Moraju postojati i brojni drugi koji su u svojim područjima dužni nastupati ako vide da politika govori besmislice. Tako je i s brojnim vanjskopolitičkim analizama i strah me je kako će to jednoga dana izgledati kada se budu studirale depeše koje je slala iz diplomacije ili upute koje je davala kao šefica diplomacije, mada ona nije jedina. BiH je prijetnja Hrvatskoj jedino ako ostane nestabilna, neuređena i nesretna zemlja posvađanih lidera i entiteta. Ostale opasnosti ja ne vidim. Ne vide je, mislim, niti naše sigurnosne službe.

Legalizirao „Za dom spremni“

Konačno, ono što je konzervativno u Njemačkoj, u Hrvatskoj bi bilo gotovo lijevo. Nije bilo velikih reformi u Plenkovićevom mandatu, on je legalizirao „Za dom spremni“ i već tri godine sam u Jasenovcu komemorira žrtve, predsjednik Sabora RH ne obilježava Dan pobjede 1945., ministri u aktualnoj Vladi pokapaju ustaše uz državne počasti, premijer se svađao sa sindikatima i učiteljima, zaustavio reformu obrazovanja...  

Meni to ne sliči na reformatora koji zaista želi (ili može) biti konzervativni političar zapadnog tipa. I osobno sam vrlo grubo i najviše rezan, izbacivan, odbijan, izoliran upravo u vrijeme Andreja Plenkovića. Šteta, jer činilo se da je potencijala puno. Šteta za Hrvatsku i sve zemlje na koje zbivanja u Hrvatskoj utječu.

Osjećaj analitičara

sjećaj analitičara i mnogih u regiji, posljedično, da će Grabar-Kitarović trijumfirati nije mogao proizlaziti iz njezine kvalitete, već osjećaja da stvari nisu poštene, što je pak povezano s malom vjerom u demokratski proces, pravedno suđenje, parlamentarizam, sukob argumenata.