Sjeća li se još ko vremena nakon prvih višestranačkih izbora u bivšoj nam državi Jugoslaviji i „pjevačkog društva“ sa zapjenušanim Mirkom Jovićem na čelu, koji su u to vrijeme, nošeni velikosrpskim repertoarom pjesama skrojenih po matrici „ubit ćemo, zaklat ćemo...“, krstarili od Knina do Novog Pazara, Trebinja, Zvornika, Foče...?
Uz svu svitu tih divljaka i budaletina ogrezlih u mržnji spram svakog ko ne nosi srpsko ime, ali i polusvijeta koji ih je sa suzama, pogačama i bocama rakije dočekivao u mjestima gdje bi se obreli, najviše se isticao upravo mladoliki Jović, uvjeren da upravo on treba da zaštiti Srbe od „balijske i ustaške nečisti“ i svih mogućih nepravdi svijeta, kako je znao reći.
Niti su ovo devedesete godine niti više iko može sanjati o repertoaru na kome su se prije tridesetak godina uzdigli Jović i njemu slični četnički mutanti. Ali danas ništa tako slikovito ne podsjeća na devedesete i Jovićeve tadašnje nacionalističke performanse kao ponašanje PDP-ovog političkog junoše Draška Stanivukovića.
Gdje god je kakva nacionalistička predstava, gdje god su trube koje pozivaju na velikosrpsko kolo u kome se igra po taktovima iz devedesetih, tu se nađe nesretni Stanivuković, prikazujući se zaštitnikom srpskog naroda, njihovih svetinja, historije, čak boljim, većim i srčanijim i od, po dužini i širini, najvećeg Srbina u RS Milorada Dodika.
Prisustvo Stanivukovića nacionalističkom vašaru u Nikšiću, kao nikada do sada, ogolilo je njegovu nezrelost, političku bezidejnost, ali i šupljikav karakter.
Zanesen vrenjem u kom se našao, uveseljen prisustvom TV kamera, uvjeren da je njegov boravak u takvom ambijentu dobitna karta za penjanje ozbiljnim političkim stepenicama, kojim ga, poznato je, godinama neuspjelo gura porodični „halal imetak“, Stanivuković je, po ko zna koji put, ispao nevjerovatno smiješan, neozbiljan i glup lik.
Za one koji su dugo vjerovali da je riječ o nekoj „novoj svjetlosti“ na političkoj sceni BiH Stanivuković je, napokon, postao i varalica.
