Za 25 godina kroz redakciju “Dnevnog avaza” prošle su stotine zaposlenika, od novinara do urednika, pa do ljudi koji osmišljavaju prijelom strana novina, uljepšavaju naše priloge, ili oni preko kojih idu sve napisane riječi. To su lektori, korektori i daktilografi.

Jedan automobil

Sena Banda (59) je daktilograf u “Avazu” već 25 godina, od prvog dana pokretanja našeg lista. U penziji je zvanično od jučer. Na naš prijedlog da uradimo ovaj razgovor odmah je pristala, sa suzama u očima.

- Opet bih se vratila ovdje, sve bih ispočetka, ništa ne bih mijenjala – govori Banda.

Njene emocije su pomiješane. Zbog odlaska u zasluženu penziju je sretna, ali teško joj pada da se pozdravi s ljudima s kojima je provodila svaki dan toliko godina.

- Sjećam se prvih dana u „Avazu“, kao da je jučer bilo. Radila sam u „Večernjim novinama“, a tadašnji urednik Feto Ramović je došao, obrazložio nam da se pokreću novine i pitao nas jesmo li spremni da prijeđemo u “Avaz”. Sa zadovoljstvom sam prihvatila – prisjeća se Banda.

Kaže kako je tada još bilo ratno stanje, ali dani su im prolazili kao da se oko njih ništa ne dešava.

- Osnivač „Dnevnog avaza“ Fahrudin Radončić je nama, zaposlenicima, prije svega bio prijatelj, pa tek onda poslodavac. Uz njega smo se lijepo osjećali, nije nam bilo teško ni što je rat, ni što smo morali u štampariju nositi paus papire. Nije tada bilo kao sada, da je sve umreženo i da se novine prave iz redakcije. Tada smo redali tekstove na velike papire i buntove nosili u štampariju. Imali smo prijevoz, jedan automobil. Znali smo se svi potrpati u njega da idemo u štampariju, a poslije nas razvoze kući – uz osmijeh se prisjeća.

Nije se plašila rata u to vrijeme. Posao joj je pružao neku vrstu utjehe i mira.

- Pješke sam dolazila i odlazila na posao. Išla sam sa zadovoljstvom. Puno toga se promijenilo u ovih 25 godina. Bilo je ovdje mnogo novinara, urednika, radnika, ovdje su stekli iskustvo, disciplinu. Iako mnogi od njih više nisu dio ovog kolektiva, zna se - ko je prošao kroz školu “Dnevnog avaza”, on je uspješan gdje god ode dalje – govori Banda.

Bez bolovanja

Kroz godine rada, uz svoj, naučila je ponešto i o drugim poslovima.

- Kako se firma razvijala, tako su se razvijali i njeni zaposlenici, pa i ja. Ovdje sam se usavršila i ponosna sam što sam tolike godine dio ovog medijskog giganta – kazala je Banda.

Za 25 godina rada samo je jednom otišla na bolovanje, i to vrlo kratko.

- Žao mi bude kada ne mogu doći na posao, jer volim ovu kuću. Tako će biti dok sam živa – zaključuje Banda.

Ove godine ne bih nizašta mijenjala

- Kada sve saberem, nizašta ne bih mijenjala sve ove godine u “Dnevnom avazu”. Sada, kada bih vratila vrijeme, kada sam imala 33 godine, kada sam došla u “Avaz”, isto bih sve uradila što sam radila od 1995. godine do sada. Ne kajem se ni za jedan dan proveden ovdje. To je meni ponos – kazala je Banda.