BLOG

Miljenko Jergović: Nisu Srebrenica i Afganistan isto, ali je ista reakcija

Kao što svijet fatalno dugo nije bila briga za rat u Bosni, ali ovo je rat koji je u naše ime započet i koji smo mi izgubili, napisao je Jergović

E. H.

Jergović: Priča o dobrim i umjerenim talibanima opet se može dvojako shvatiti

Foto: Arhiv


Danima čekam da to neko primijeti: naš rat u Afganistanu počeo je i upravo završava istom scenom: prizori ljudi koji se strmoglavljuju s neba, napisao je Miljenko Jergović na svom blogu.

- Prvi put, jedanaestog rujna 2001, skakali su u smrt s gorućih nebodera Svjetskog trgovinskog centra. Drugi put, sredinom kolovoza 2021., oko dana kada se zapadni kršćani prisjećaju Bogomajke, ljudi otpadaju s avionskih kotača i podvozja, za koja su se očajnički uhvatili pokušavajući pobjeći iz zemlje. Između ova dva događaja proteklo je, gotovo u dan, dvadeset godina naših života. Toliko je talibanima trebalo da pobijede u ratu koji su poveli u rujnu 2001. A pobjeda im je potpuna: ne samo da su u nekoliko tjedana pregazili Afganistan, nego su u ovih dvadeset godina o sebi, svojoj naravi i svome viđenju drugih ljudi izvijestili cijeli svijet, te su, samim tim, taj svijet, svaki njegov pedalj, učinili bližim sebi, svojoj naravi i ideologiji. Takav je to, naime, bio rat: nisu talibani pobijedili u Afganistanu, oni su pobijedili posvuda. Pobijedili su gdje god se raščula vijest o njihovoj pobjedi, i gdje god je ta vijest s gađenjem i odvratnošću dočekana. A pogotovo su pobijedili gdje god je vijest dočekana s oduševljenjem – piše Jegović.

U filmu “Quo Vadis, Aida?”

U nastavku postavlja pitanje i odgovara “evo što sve ta pobjeda znači”.

- U filmu “Quo Vadis, Aida?”, zapovjednici Nizozemskog bataljuna bez ikakvog otpora i borbe predaju Srebrenicu vojsci generala Mladića, te se spremaju na evakuaciju, skupa s užim krugom svojih domaćih suradnika. Ostatak prethodno razoružane zaštićene zone (zaštićene prema rezoluciji Ujedinjenih naroda) ostavljaju na klanje i ravnanje Mladiću i njegovim suradnicima. Možda im je malo neugodno, ali zapravo ih nije briga. Tako spašavaju svoju prevoditeljicu, ali Mladiću ostavljaju njezinog muža i sinove. Priča je kao iz kakve antičke drame, ali u Srebrenici je, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne, mnogo puta ispričana. Toliko puta i na takve sve načine da se čovjek pred filmom Jasmile Žbanić, ali mnogo više i pred onim što zna iz srebreničkih svjedočanstava, te na kraju, blaže, umjerenije, tiše, iz mnoštva vlastitih proživljenih ili upijenih sarajevskih i bosanskih svjedočanstava, na kraju nužno zapita: a zašto su ti nizozemski vojnici spašavali svoju prevoditeljicu, ako već nisu spašavali njene bližnje? Odgovor je surovo jasan i ciničan: nju su spasili jer su je često gledali u oči, spasili su je jer im je skoro bila ljudsko biće. Spasili su je da ne bi osjećali traumu. Spasili su je zbog sebe, a ne zbog nje – smatra Jergović.

Dodaje da je nevjerojatno kako i koliko slike iz Kabula i iz Afganistana duguju toj priči.

- Nisu Srebrenica i Afganistan isto, ali potpuno ista je reakcija onih na čijoj je savjesti sudbina zaštićene zone. Samo što ovdje nije riječ samo o Nizozemskom bataljunu. Australski premijer, recimo, ime mu je Skot Morison (Scott Morrison), istoga dana u kojem gledamo ljude koji padaju s neba nad Kabulom, žuri da kaže kako Australija “neće moći pomoći svim Afganistancima koji su radili s njenom vojskom”. On govori istu stvar koju u filmu Jasmile Žbanić glavnoj junakinji govori nizozemski oficir. Ali pritom Skot Morison ne osjeća baš nikakvu nelagodu. Na talibanske metode, on i odgovara kao taliban. To je taj australski liberal čarolijom rata protiv islamskog terorizma i talibana sasvim neosjetno postao. Između njega, koji se skupa sa svojim šefom, američkim predsjednikom Bajdenom (Biden), iz afganistanskog rata povukao, i afganistanskih talibana, razlika je samo u marketingu. Njegov je bolji. Kao što je, uostalom, samo u marketingu razlika između ljudi koji su s neba padali 11. rujna 2001. u New Yorku, i ljudi koji s neba padaju ovih kolovoških dana u Kabulu. One koji padaju s neba nad Kabulom se ne žali. I upravo zato što ih se ne žali, i što se ništa za njih ne čini, ti ljudi ne mogu biti žrtve afganistanskih talibana. Oni su žrtve europskih, američkih, australskih talibana. Uglavnom liberalnih, socijaldemokratskih, kršćansko-sekularnih talibana – poručio je Jergović.

slično je bilo i u Srebrenici, ali...

Prema njegovim riječima, slično je bilo i u Srebrenici, ali, ipak, nije bilo isto.

- U Srebrenici odgovornost je bila na Nizozemskom bataljunu. Nizozemski bataljun odbio je zaštititi nenaoružane ljude, koji su mu povjerili svoje živote. U Afganistanu Ujedinjeni su narodi, na čelu sa Sjedinjenim Državama, napali zemlju kojom su vladali talibani, da bi zatim, u ime ideologije ljudskih prava i u ime vlastitog načina života, žitelje Afganistana antagonizirali prema njihovoj talibanskoj vlasti. Poveli su, dakle, rat u ime vlastitih ideala, u kojem smo, zapravo, svi sudjelovali. U tom smo ratu sudjelovali upravo onako i onoliko kako je i koliko je svaki Nijemac sudjelovao u ratu koji je poveo Adolf Hitler. Ili ukoliko vam ta usporedba nije simpatična: u ratu u Afganistanu sudjelovali smo onako i onoliko je svaki Amerikanac sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. I što se na kraju dogodilo? Jesmo li rat u Afganistanu izgubili, ili smo svi postali talibani? Treće mogućnosti nema – piše Jergović.

Poručuje da dok muškarci u Kabulu padaju s neba, a žene nestaju, prefarbane po gradskim izlozima, ili žive zakopane u svojim domovima, tako da ih više nikad i nigdje ne bude, nama se počinju priviđati dobri talibani.

- Eno ga, jedan na televiziji ženi daje intervju. Eno ga, drugi je tajanstveni glasnogovornik, za kojeg svi kažu da je ljubazan i umjeren. Eno ih, nekolicine u kabulskom lunaparku, vozaju se u dječjim autićima… Uglavnom, na sve strane odnekud iskaču dobri talibani. A bjelosvjetski analitičari važno mudruju o talibanskim proklamacijama i najavama. Sve im se čini tako mekano i fino, sve je tako dobro, snošljivo i suživotno, da čovjek skoro pomisli da bismo, možda, i mi, umjesto naših ustava i zakona mogli prihvatiti Šerijat. Ali ne bilo kakav, nego upravo ovaj, u interpretaciji tih finih i nježnih muškaraca, koji se igraju po kabulskim dječjim igraonicama… - naglašava Jergović.

Za kraj ističe da priča o dobrim i umjerenim talibanima opet se može dvojako shvatiti.

- Ili mi to upravo anesteziramo svoju savjest, kao što su je anestezirali nizozemski oficiri, koji su pad Srebrenice zalijevali rakijom šljivom, u društvu generala Mladića i njegovih oficira, ili smo sami postali već takvi talibani da nam oni afganistanski djeluju umjerene. Treće mogućnosti, naime, nema. Nemogući su, ne postoje, nikad ih neće biti – umjereni talibani. Umjereni taliban je umjereni ekstremist. Toga nema. I onda, je li nas briga za muškarce koji u Afganistanu padaju s neba i žene koje će ostati zazidane u svojim domovima, kao mlada Gojkovica, pri zidanju Skadra na Bojani, u onoj strašnoj, veličanstvenoj pjesmi, što ju je Jacob Grimm na njemački prevodio, pa je Goetheu na čitanje nosio, a Goethe se užasnuo od svih tih barbarskih praznovjerica? Ovo više nisu praznovjerice, i mogli bismo od Afganistana okrenuti glavu, tako da nas ne bude briga, kao što svijet fatalno dugo nije bila briga za rat u Bosni, ali ovo je rat koji je u naše ime započet i koji smo mi izgubili – zaključio je Jergović.

Više o temi Miljenko Jergović

NA VRH

Podijeli članak na