Ko god pomisli da je u ovoj državi krenulo nabolje, da više nema siromaštva, neka ode na odlagalište jalovine iz rudnika na Rači kod Zenice i, ako ne bude boraca za koru hljeba, onda to može uzdignute glave reći. Do tada, nijedne! Kako poslije rata, tako i danas, mještani okolnih sela iznad željezare, simbola Zenice, kopaju, traže ono što bi moglo valjati da se utopi, proda i zaradi mizerna dnevnica od 10 ili 20 maraka.
Ugalj znači život
Sada je najcjenjeniji ugalj. Reporteri "Dnevnog avaza" posjetili su jučer Raču. Slike kao i prije nekoliko godina, samo što sada novinari nisu dobrodošli. Brzo ćemo shvatiti i zašto. S obzirom na to da je kriza s ugljem, RMU “Zenica” je na koljenima, tanko je i odlagalište. Samim tim, sve je manje "crnog zlata" koje nekome život znači.
I za ono malo što se skupi, problem je u transportu. Policija ako zaustavi vozilo u kojem se nalazi nekoliko vreća s ugljem, zna se desiti da oduzme robu, odnosno natjera onog koji je prevozi da je odloži sa strane. A kako će ih u grad prevući? Kopači se uzdaju u sreću da neće naići na momke u plavom, ali i na njihovu dobru volju. Često ih puste, svjesni da im je to jedini način da zarade.
Sve to nam jučer pripovijedaju Komšo, Kauboj i Gluhi, kako su nam trojica ortaka-kopača kazala da ih imenujemo u tekstu jer ne žele probleme.
- Da je ovo država kako treba, ja ne bih morao minute jedne biti ovdje. Bio sam u ratu, branio ovu državu, a vidi me sad! Moram kopati ovdje da zaradim nekada 10, nekada 20 maraka, zavisi od toga koliko imamo sreće i koliko nas je na deponiji - govori nam Kauboj dok povlači žestok dim cigarete, prebacujući nogu koja ga jako boli i ne da mu da bude još bolji i da iskopa više uglja.
Komšo je u penziji. Ali minimalnoj.
- Nema, kralju, ne može biti nidokle. Da mi nije ove jalovine, Boga pitaj koliko bih mogao i kako mjesec dogurati. Sve je skuplje, struja, komunalije... I hljeb i gorivo, ma sve ode u nebesa. Moramo raditi ovdje - pojašnjava Komšo.
Gluhi najmanje priča.
- Šta ću pričati?! Kopaj, radi, nema druge. Nismo mi više ni mladi pa da imamo snage. Ali, eto, čovjeka neimaština tjera da ovo radi. Nije sramota, sramota je ubiti, ukrasti, opljačkati. A, eto, mi se ovako borimo. Valjda će nekad biti bolje - dodaje Gluhi kroz osmijeh pun optimizma.
Kažu nam da među njima nema nikakvih problema i da se svi dobro slažu i pomažu jedan drugome.
Kamioni dolaze
- Evo gledaj sada kamion kada dođe. On istresa s ove litice, a mi čekamo u podnožju. Čim tovar bude na zemlji, mi se bacamo u potragu. Pa ko bolje vidi i prije uhvati komad uglja, njegov je. Ko prije djevojci, njegova je, tako to ide i nema ljutnje - pojašnjavaju nam članovi ove siromašne, ali ipak vesele družine.
Dok razgovaramo s njima, nekoliko automobila prolazi pored nas. Išaretom nam i skoro kroz zube kazaše da bi dobro bilo da idemo i da se više tu ne zadržavamo.
To i učinismo...
Dok napuštamo Raču, nekoliko pogleda iznad deponija nas prostrijeli. Vjerovatno su pomislili da smo vlast u vidu inspekcije ili policije, s kojom očigledno na Rači niko nije "na ti".
"Hvala vam, ali nemojte više dolaziti"
Niko nije reporterima "Avaza" pravio probleme, ali između redova nam je poručeno da ne dolazimo na Raču.
- Nema potrebe, dobro je nama i bez novinara. Hvala vam, ali nemojte više dolaziti - dobacuju kopači kroz smijeh.
