Hodočašće u islamu je peta islamska dužnost za koju se u islamskoj religijskoj kulturi daje najširi vremenski okvir za njeno izvršenje. Muslimanu se, naime, daje na raspolaganje cijeli njegov životni vijek da u njemu pronađe trenutak, ukoliko mu njegovo imovinsko stanje dopušta, da izvrši ovu petu islamsku dužnost.

Ihram i život

Njegov odlazak na hodočašće, prije svake druge pripreme, podrazumijeva njegovo vlastito sučeljenje sa samim sobom, jer hodočašće je hod u susret svome iskonskom ljudskom biću i sukusirana slika njegova ukupnog života. Hodočasnik u islamu, prije polaska na hodočašće, mora biti posve siguran da je spreman biti uzvanik Milostivoga Boga, i da je dostojan Njegovog poziva koji mu se javi u srcu.

Kada, najzad, krene na hodočašće, pravac zemaljskom Domištu Božijem u Meki, muslimanski hodočasnik se mora odjenuti u odoru u kojoj je jedino prikladno zateći se u neposrednoj Prisutnosti nevidljivoga Gospodara. On mora na sebe staviti ihram, odjeću samozatajne posvetnosti koja ga štiti od njega samoga, kao i od same pomisli da ikada pređe ijednu crvenu liniju u životu, ne samo dok hodočašće traje, nego i tokom preostalih godina njegova zemaljskog života. Nakon obavljenog hodočašća, ihram ostaje biti, na jedan simbolički način, odjeća s kojom hodočasnik živi sve svoje preostale dane života, ali i odora u kojoj mre i u njoj kao samrtnom pokrovu završava svoj ovdašnji život. Na putu prema zemaljskom Domištu Božijem muslimanski hodočasnik nastoji hoditi stopama prisnog prijatelja Božijeg Ibrahima, a.s., i pečatnog Poslanika islama, Muhammeda, a.s.

Bratstvo i prijateljstvo

Cijeli proces kulture islamskog hodočašćenja sastoji se iz nekoliko obrednih postaja, ali dvije su suštinske i bez njihova obavljanja islamsko hodočašće ne bi bilo valjano: trostruko obilaženje oko Ka'be (tawaf) i dan stajanja na Arefatu (wuquf). Obilaženje oko Ka'be je simbol univerzalnog bratstva i prijateljstva. Riječ je o bratstvu kakvo je vladalo među glasonošama Božijim, i o prijateljstvu kakvo je trajalo između Boga i Ibrahima, a.s., koga je Bog nazvao “prisnim prijateljem svojim” (halilullah), s jedne strane, i između Boga i pečatnog Poslanika islama, a.s., koga je Bog nazvao “miljenikom Božijim” (habibullah), s druge strane.

Ova dva kvaliteta su paradigme koje bi trebale krasiti svakog muslimana na kugli zemaljskoj. Samo trostruko obilaženje oko Ka'be se odvija u ritmu kruženja nebeskih sfera oko nevidljive svekozmičke Ose i oko nebesko-zemaljskog Središta – Ka'be kao srca svjetova, oko tog Domišta Božije Prisutnosti u Mekki kao “zemaljskoj domaji” puninske Riječi Božije.

Što se tiče Arefata, stajanje na Arefatu je zenitna postaja islamskog hodočašća u doslovnom i u simboličkom značenju riječi. To je postaja na kojoj trijezan hodočasnik prima na dar spoznaje najvišeg reda (ma'arif), spoznaje koje su uvijek bile prva vrijednost islama. U simboličkom smislu riječi, one su “mlijeko duha” čije značenje počiva i u samoj etimologiji imena Arefat. “Mlijeko duha” je metafora pečatnog Poslanika islama, a.s., koja je izrečena jezikom njegovog istinitog snoviđenja (ru'ya), a služi kao sinonim za islamsku vjerujuću i misleću kulturu življenja, koja bi vrlinom svojih suštinskih vrijednosti trebala uvesti ljudsku civilizaciju u njeno duhovno punoljetstvo. Uz to, “mlijeko duha” kur'anske objave povezuje one koji se njime “nasićuju” u zajednicu duhovnog bratstva i srodstva koje je iznad svakog drugog vida međuljudske povezanosti.

Božanski Naum

Prema tome, uz univerzalno bratstvo i prijateljstvo kakvo mora krasiti sve izvorne monoteiste na Zemlji, spoznaja ili znanje, kao “mlijeko duha”, treći je kvalitet islamske kulture hodočašćenja kojeg hodočasnici na Arefatu primaju u izobilju. Bez ovih vrijednosti, koje se cjeloživotno moraju njegovati u svakom pojedinačnom muslimanskom životu, nije moguća raskošna kultura življenja i civilizacijski napredak u ljudskoj povijesti. To su kvaliteti koji pripitomljuju ljudsku narav i do čije idealne mjere, sukladno božanskome Naumu, u konačnici treba da doraste ljudski rod u cjelini. Tome se nada i to iščekuje i religijska kultura islama koju je Bog navlastito izabrao za one koji čine duhovnu avangardu u ljudskome rodu (Al'Imran, 19). Uostalom, ove vrijednosti i ovi kvaliteti religijske kulture islama su činom Božijeg stvaranja utkani u suštinsku narav sveukupnog poretka stvari, i učinjeni su krajnjom svrhom života i svijeta.

Nije nikako slučajno da stajanje na Arefatu slijedi odmah nakon obreda sedmostrukog užurbanog hoda (sa'y) između brežuljaka Safe i Merve, nadomak Meke, koji je živa slika našeg ovdašnjeg života prepunog hitnje i nezasite žudnje za stvarima ovoga svijeta. To je ona prekomjerna žudnja koja nam umrtvljuje srce i osljepljuje dušu, kako bi se izrazio pečatni Poslanik islama, a.s. Zato nam stajanje na Arefatu, nakon obreda sa'ya, vraća prisutnost duha, unosi smiraj u srce koje upravo iščekuje da primi dar znanja snagom kojeg ljudsko srce iznova oživi, baš onako kako znanje, kao bitak i vrhovno dobro, svojim svjetlom i sjajem osvjetljuje i oživljuje makrokozmos.

Hodočasničko iščekivanje na Arefatu da Božija Prisutnost prospe obilje milosti, dobra i mudrosti nalikuje negdašnjem iščekivanju pečatnog Poslanika islama, a.s., na “oprosnom hadžu” da Bog objavi posljednji redak kur'anske Objave i zapečati njegovo zasvodno svetopovijesno poslanje (al-Ma'ida, 3).

Ruke u dovi

Taj događaj je ujedno i krunska činjenica zbog koje je Arefat najvažnija postaja u islamskom hodočašću, jer dan Arefata je zenitni čas upotpunjenja neiscrpiva sadržaja Kur'ana kojeg Bog dariva, kao “duhovnu hranu”, za život svijeta, sve do kraja ovog kozmičkog dana. Ali ga, također, dariva i kao jedinog preživjelog svetopovijesnog svjedoka za svaku riječ koju je Bog, zacijelo, govorio ljudskim pokoljenjima preko svojih brojnih glasonoša.

Stoga je na dan stajanja na Arefatu poželjno da muslimanski hodočasnici, kao i oni koji to nisu, što više zazivaju Prisutnost Božiju (sakinatullah), i da upućuju što više punovažnih molitvi, jer nijedna izrečena molitva na dan Arefata ne ostaje neuslišana, pogotovo ne onim rukama koje su podignute na visoravni Arefata, u neposrednoj blizini Planine Milosti (jabal al-rahma). Kažem, pogotovo ne rukama “uzvanika Svemilosnoga” koji su se zatekli na Arefatu, u tom višemilijunskom “gradu od bijelih čadora” koji u cik zore osvane na arefatskoj visoravni, a u suton istoga dana iščezne do narednog ciklusa islamskog hodočašćenja.

Dan Arefata je zenitni čas upotpunjenja neiscrpiva sadržaja Kur'ana kojeg Bog dariva, kao “duhovnu hranu”, za život svijeta, sve do kraja ovog kozmičkog dana.

Vrijednosti i kvaliteti religijske kulture islama su činom Božijeg stvaranja utkani u suštinsku narav sveukupnog poretka stvari, i učinjeni su krajnjom svrhom života i svijeta.

Odlazak na hodočašće, prije svake druge pripreme, podrazumijeva vlastito sučeljenje sa samim sobom.

Zato nam stajanje na Arefatu unosi smiraj u srce koje upravo iščekuje da primi dar znanja snagom kojeg ljudsko srce iznova oživi, baš onako kako znanje, kao bitak i vrhovno dobro, svojim svjetlom i sjajem osvjetljuje i oživljuje makrokozmos.