Dugoočekivani novi roman turskog nobelovca Orhana Pamuka, “Noći kuge”, pojavit će se za koji dan u crnogorskim knjižarama, u izdanju Nove knjige.
Pamuk prede svoju priču o epidemiji kuge koja je u proljeće 1901. godine izbila na fiktivnom ostrvu Mingerija u Osmanskom carstvu. Kritičari ukazuju da je pred čitaocima živa panoramska slika posljednjih dana Osmanskog carstva: od straha pred smrću do protivljenja zdravstvenom zaključavanju, od tekijskih šejhova do grčkih nacionalista, od hodočasničkih brodova do pobuna protiv karantina, uz neizostavno razmatranje temeljnih pitanja života, smrti i ljubavi.
O novom romanu, ali i o svojoj književnosti, današnjoj Turskoj i svim njenim kontrovrezama, (ne)vidljivoj granici između Istoka i Zapada na Bosforu, svom planu da napiše drugi dio autobiografskih zapisa - nastavak “Istanbula”, planu da opet dođe u Crnu Goru, gdje je 2017. dobio nagradu Nove knjige “Književni plamen” za “Vijesti” ekskluzivno, iz Istanbula, govori Orhan Pamuk.
Vaš najnoviji roman, “Noći kuge”, uskoro će objaviti Vaš crnogorski izdavač, Nova knjiga, zahvaljujući kome imamo mogućnost da čitamo sve Vaše romane. A Vi ste ponovo na meti napada u svojoj zemlji, ovaj put zbog novog romana i navodnog vrijeđanja Ataturka. Kako se to dogodilo?
- Bio sam veoma srećan prilikom svog dvodnevnog boravka u Crnoj Gori - uživao sam u iznenađenjima, ironiji, bajkovitosti male zemlje sa relativno malom populacijom. I ovaj moj boravak ostavio je traga na novom romanu - “Noći kuge”, koji takođe govori o zemlji koja ima populaciju manju od milion građana. Na kraju - “Noći kuge” su priča o stvaranju male nacije; to nije najbitnija, esencijalna priča, ali sam faciniran zemljama sa malom populacijom. Nekako, ovom temom sam bio fasciniran i u djetinjstvu, volim da čitam knjige o malim zemljama, kraljevima, možda je ovo povezano sa činjenicom da Turska nije bila centar svijeta...Ironije, bajkoviti kvaliteti malih nacija, malih zemalja su važne za mene i zato je moja posjeta Crnoj Gori bila dobra inspiracija za novi roman. Na jednom od događaja organizovanih u moju čast 2017. u Crnoj Gori bilo je oko 600 ljudi i pomislio sam - jedan od 1.000 stanovnika ove zemlje bio je na mom događaju, to uvijek pričam u društvu.
Kada je riječ o Ataturku, to je neosnovani napad u zemlji gdje nema slobode govora, gdje svako gleda da strpa u zatvor onog drugog, naročito ako kritikuje vlast. Onda se potrude da izmisle laži da bi izvršili pritisak na vas u slučajevima kao što je ovaj. Moj advokat kaže da ovo neće biti ništa veliko, ali sam ponekad zabrinut, vidjećemo...
Mnogo je ljudi u zatvoru samo zbog onog što su izgovorili, nema demokratije u Turskoj, osim kada se listić spušta u glasačku kutiju. Demokratija je istinska kada postoji sloboda govora, ali je nema kada strpate u zatvor novinare koji kritikuju vlast, kada je pod pritiskom toliko mnogo ljudi samo zato što izražavaju svoja uvjerenja, grozno je to ovdje. Ne mislim da ću zbog ovoga završiti u zatvoru, pišem romane u Turskoj već 45 godina i uvijek sam bio u nevolji zbog svojih intervjua, a ne zbog romana; prvi put sam u nevolji zbog romana. Za to nema nikakvog osnova jer nisam uvrijedio Kemala Ataturka, nisam ciničan čovjek, volim Ataturka, a oni tvrde suprotno i ponavljaju da sam ga uvrijedio. Otvore slučaj, presude i misle da će me zaplašiti. E, neće me uplašiti.
Ovaj ste roman pisali pet godina, ali ste o njemu razmišljali četiri decenije. U nekoliko prijašnjih knjiga - “Tiha kuća” i “Bijela tvrđava” vide se tragovi ove velike teme, ali ste rekli da vam je trebalo 35 godina da se istražite i psihološki pripremite za ovaj roman. Zašto?
- Uvijek mi je bila fascinantna ideja kuge, jedan od mojih likova u romanu “Tiha kuća” istražuje kugu, u “Bijeloj tvrđavi”, čija se radnja odvija u 17. vijeku u Istanbulu, hara kuga... Tema me je zanimala iz mnogo, mnogo razloga, prvenstveno egzistencijalističkih. Kad svi umiru, zgodno je postaviti pitanja o metafizici, religiji, smrti, njenoj fatalnosti i svemu tome. Kasnije sam odlučio da napišem roman o uvođenju karantina, dok sam bio potpuno okupiran pisanjem ovog romana, iznenada je izbila epidemija virusa korona i bio sam uznemiren jer sam pomislio da će svi povjerovati da sam napisao “Noći kuge” zbog pandemije, a ja o njemu mislim gotovo 40 godina. Onda sam napisao dug članak, koji je objavljen u “Njujork tajmsu” i na još mnogo mjesta i objasnio od kada pišem roman i svoj stav prema kugi i epidemiji.
O epidemijama su pisali mnogi; koliko su vas inspirisali ili pomogli u obradi teme?
- Mnogi su pisali o epidemiji i kugi, najpoznatiji je Alber Kami i njegova “Kuga”, pročitao sam je sa 19 godina i svidjela mi se, ali je moj pristup pandemiji - za razliku od Kamijevog - konkretan. On se nije zanimao za detalje uvođenja karantina, za njega je kuga metafora za nacističku okupaciju Francuske i za njega je rekacija na kugu, u stvari reakcija na nacizam - neki su se ljudi ponijeli hrabro, neki sebično, neki su bili prepadnuti, neki su se solidarisali i priključili pokretu protiv kuge. Ali, za mene, tema je uvođenje karantina, kako vlast koristi silu i vojsku da nametne karantin i uspješno ograniči slobodno kretanje.
Koje su teme ovog romana o drevnoj pandemiji? Mislite li da ljudi jednako reaguju na takve krize, bez obzira na istorijsku epohu?
- Mislim da ljudi pokazuju slične reakcije kad god se desi pandemija, bez obzira da li se desila prije 2.000 godina, bilo da je riječ o “crnoj smrti”, koleri, ili posljednje dvije godine virusu korona. Postoje određene rekacije koje čovječanstvo ponavlja svuda, koje su skoro kliše. Prva je poricanje - ljudi prvo sve poriču, zatim kreću glasine - odakle je to stiglo, ko ga je donio ovdje. Poslije poricanja i glasina - pošto vlade i ljekari ne reaguju blagovremeno - kreće beznadežnost - ljudi besciljno tumaraju. Četvrta reakcija uslijedi kada ljudi shvate da vlada nije dovoljno snažna, pokušavaju da spasu goli život, umjesto da spasavaju zajednicu, postaju veoma egoistični, porodice se raspadaju, djeca su prestravljena jer im nestaju roditelji, ulazi se u vrstu anarhije, haosa…A tu je i golema preplašenost, ali to su stvari koje se događaju svaki put.
Zašto je ova pandemija drugačija od kuge o kojoj ja pišem - moj roman se odvija 1901. i za 100 godina čovječanstvo se obrazovalo, gotovo svi danas znaju da čitaju i pišu, znaju šta je virus, mikrob, šta je doktor i šta treba činiti, znaju da je zarazno…
- Još jedan važan roman o pandemiji kuge, osim Kamijevog, je “Dnevnik kužne godine” Danijela Defoa koji govori o kugi u Londonu 1655. To je najbolja knjiga ikad napisana, roman koji opisuje ljudsku narav i kako reagujemo u pandemiji i tu vidite sve što činimo - poricanje, glasine, optuživanje drugih, kritikovanje vlade, ali i njene slabosti i falinke državnog aparata sve je veoma delikatno i mudro opisano u tom romanu.
Ustvari, ideja ovog romana je da prikaže Osmansko carstvo u opadanju, koje nije moćno na svojim periferijama, malim ostrvima, u istočnim provincijama i nije u stanju da uspješno uvede karantin, što vodi do političkih događaja, ali ne želim da ulazim u te detalje i otkrivam kraj romana. Moja ideja je bila da radnju romana smjestim u malu državu koja je dominion ili kolonija carstva i prikažem kako oni reaguju na to.
U ovom romanu istražujete ne samo reakcije ljudske zajednice na smrtonosnu bolest, već i način na koji se stvara novi poredak koji bi se suprotstavio snažnoj, smrtonosnoj epidemiji. Očekujete li novi poredak nakon pandemije virusa korona ?
- Naš svijet se mijenja, ali mi odbijamo da povjerujemo u to.
Da li je to pozitivna promjena?
- Prije svega, ako ste čitali o prethodnim velikim pandemijama znate da se poslije svake od njih dešava ustanak, to se već desilo u SAD - danas se kaže da je to vezano za loš tretman crnaca, u budućnosti će reći da je to djelimično vezano za maltretiranje obojenih ljudi, ali da je takođe dubuko povezano sa pojavom pandemije. Ali, mi sada nismo svjesni toga, istorija je nešto što dobija svoje pravo značenje od istoričara. Budući istoričari će reći da je ustanak u Americi vezan za virus korona, dok to danas ne govore.
Jednom ste rekli: književnost govori o ljudskosti. Mislite li i dalje tako?
- Naravno, bez toga nema književnosti, čak i kada, kao Lafonten, pišete o životinjama - ne govorimo o lavovima pticama, čak i u pričama o životinjama govorimo o ljudskoj prirodi. Ne postoji dublja i veća tema od naše ljudskosti, Književnost je zamišljena, posebno moderna, da govori o tome da smo, takođe, veoma slični - od Koreje do Argentine, od Kanade do Australije, od Azije do Amerike ljudska bića imaju slično srce, ponašaju se na sličan nači i to je velika moć književnosti. Ako Montenj, ja ili bilo koji drugi pisac piše o sebi, zna da se obraća cijelom čovječanstvu jer je svjestan da se drugi ljudi ponašaju kao on. Književnost je velika umjetnost pripovijedanja o samom sebi, znajući da će čitaoci pomisliti da pišete o njima. Na kraju, pisanje romana je velika umjetnost govorenja o sebi samom na takav način da čitalac misli da pišem o njemu ili pisanje o drugima na takav način da čitalac pomisli da mu krišom ispovijedam svoje tajne.
Zašto se čini da se kroz sve Vaše knjige provlači melanholična emocija?
- Možda zato što je moj karakter takav, ja sam melanholična osoba, takav sam kakav sam, ali nisam stalno tužan. Postoje, takođe, trenuci kada sam veoma srećan, maničan, pun vitalnosti i mislim da sam u tom dijelu isti kao i svi ostali pisci. Većina kreativnih umjetnika i pisaca koje sam sreo su ponekad veoma srećni, nekada veoma depresivni, i ja sam takođe jako sličan njima.
Pročitala sam da prozor Vaše radne sobe gleda na Bosfor, liniju koja razdvaja Evropu i Aziju. Ova crta je metaforički prisutna u vašim knjigama - kontradikcija između islama i modernosti, želja da budete dio Evrope...
Evo ga Bosfor, možete ga vidjeti…
Imate sjajan pogled…Pogledala sam u Istanbulu izložbu fotografija koje ste napravili sa svog prozora…
Sada Vam pokazujem Bosfor uživo…
Pitate me o kontroverzi između islama i modernosti i želji da se bude dio Evrope. To su teme koje su veoma važne za mene - islam i demokratija, kako biti dio Evrope, to je toliko bitno za mene da ne znam šta da kažem…proveo sam život baveći se tim temama. Kao prvo, mislim da su islam i demokratija nespojivi, ne smatram da će jednog dana neka islamska zemlja biti u potpunosti demokratska - a ja nisam religiozna osoba. To je jedna stvar.
Turska je već geografski dio Evrope i to je već mnogo, mnogo godina. Ali ovdje govorimo o tome da se bude dio Evropske unije, političke Evrope; nažalost Turska nije dio EU. U drugoj polovini 1990-ih i ranim 2000-im putovao sam širom svijeta, kako su moje knjige bivale sve popularnije i poznate, davao sam intervjue da promovišem svoje romane, ali sam to takođe činio da bih promovisao Tursku, govorio da bi trebalo da postane dio EU jer je to bilo moje iskreno ubjeđenje. To nije uspjelo, ne mislim da će se Turska brzo pridružiti EU, Turska je nazadovala i narušila demokratiju tokom minulih pet godina. Mislim da nema dobrodošlice za Tursku u EU.
Mislite li da će Balkan uskoro postati dio EU ili imamo istu sudbinu?
Ne, mislim da će Balkan biti uspješniji u tome - balkanske zemlje su - u poređenju sa Turskom - manje, iako nisu potpuno demokratske i imaju problema, EU na njih gleda više strateški, geopolitički…Oni misle: možemo ih reformisati, Crna Gora nema veliku populaciju, možemo ih učiniti našima…Ali, to ne mogu reći za 80 miliona Turaka. Ovdje je opet veličina zemlje i njene populacije ono što je bitno, i ponovo kažem da je mala populacija ono što me fascinira.
Crna Gora Vas fascinira?
Da… pitali ste me kada ću opet doći, ne znam kada, ali doći ću… Želim da ponovo uživam u bajkovitoj, maloj zemlji, kao na ostrvu Mingerija, o kojem pišem u svom romanu “Noći kuge”.
Dok u svojoj zemlji doživljavate osude i kontroverze, čak i javno spaljivanje knjiga, u zapadnom svijetu vas percipiraju kao najvažnijeg euroazijskog pisca.
Nadam se da će nastaviti da me ocjenjuju ovako, ali ne iz političkih razloga, već zato što uživaju u mojim romanima.
Koliko je pisac definisan geografijom rođenja?
Veoma, veoma mnogo…Ja sam podijeljen između Istoka i Zapada, u mojim ranim godinama, kada sam imao 25, bila je to negativna stvar - ili si morao da budeš totalni zapadnjak ili kompletni religiozni, tradicionalni, islamski Osmanlija. Nisam znao šta da radim, ali, kada sam shvatio da te dvije ideje, dvije različite geografije čine inteligentnijim, kada sam shvatio da te dva izvora čine mudrijim, našao sam rješenje za svoje intelektualne i književne probleme. Intelektualne probleme sam riješio prihvatajući geografsku situaciju Turske, prihvatajući činjenicu da sam i Azijat i Evropljanin, tradicionalan u smislu da poštujem tradicinalnu kulturu i da još više priželjkujem evropski način života. Moje protivrječnosti, kritika, politički problemi, mržnja i prijetnje smrću koje dobijam od nekih desničara i nacionalista su takođe povezani sa ovim. U tom smislu sam ambiciozan - želim da duboko pripadam Turskoj i duboko želim da Turska bude dio EU, možda su to kontradiktorne žudnje koje čuvam u sebi, u svom duhu cijelog svog života.
Želim da napišem drugi dio moje autobiografije, prvi dio je u Crnoj Gori objavljen - “Istanbul”, sada razmišljam i planiram da napišem prvu rečenicu drugog toma koji će nositi naslov “East-West Memoar” - “Memoari Istok-Zapad”. Tu će biti sadržane sve protivrječnosti koje moj osjeća lik Ka, iz romana “Snijeg”. Šta Ka želi u tom romanu - želi da pripada ljudima, on je egalitarijanac, želi da bude kao njegov narod, da bi to bio, kažu mu da mora biti religiozan, a on to ne želi, on hoće da bude moderan, Evropljanin, to su protivrječna osjećanja koja Ka proživljava u mom romanu, u onom malom gradu. I ja to i dalje proživljavam, i zato će drugi tom memoara biti o tome kako istovremeno možemo baštiniti i istočne i zapadne, i tradicionalne i moderne ideje, iskreno vjerujući u njih. I da prikažem i neke smiješne, interesantne posljedice svega, sliku života u Turskoj, u mom dijelu svijeta, to je ono što planiram sada da radim.
Zašto pisci često imaju problematičan odnos sa svojim sunarodnicima?
Ako si iskren i dobar pisac, kritikuješ svoju zemlju, svoju kulturu, još važnije - vladu...Lako je kritikovati tursku vladu jer pravi toliko grešaka - nema slobodnog govora, autoritarni su, sadašnja vlast je uništila dobre veze sa EU itd. Lako ih je kritikovati. Nije dovoljno što te politički napadaju, još ti spaljuju knjige, postaješ predmet istraga i sudskih slučajeva; koliko sam ih samo imao, uvijek razgovaram sa advokatima, koji me uvjeravaju da ne brinem, da će sve biti dobro, ali mi je sve to prešlo preko glave, sit sam svega...Ali, nastaviću da činim i više!
To se dešava svim piscima, koji su iskreni i koji čak malo kritikuju. Postoji i trenutak ljubomore - zašto da ne kažem sa ponosom, moje knjige su oduvijek bestseleri u mojoj zemlji, prodaju se više nego bilo čije druge, stoga, iako sam stalno pod napadima, ja sam srećan pisac - turska publika mi je odala priznanje prepoznajući me, čitajući me, reagujući na moje knjige, koje se stalno doštampavaju i jako sam zadovoljan zbog toga. Rezimiraću - ne postoji kompletno srećan pisac. Ako si uspješan, napadaju te, nema kraja tim stvarima.
S obzirom na vaše izjave o genocidu nad Jermenima i Kurdima, na koji način se trebamo suočiti sa “crnim rupama” naše istorije?
Moramo govoriti o crnim rupama u našim istorijama i odrediti se prema njima, biti iskreni u vezi sa njima. Ako je neko zaista hrabro iskren na tu temu, ne treba ga napadati. Mnogo je onih koji ne žele razgovarati o mnogim stvarima, u redu, razumijem i njih, ali ako je kritikujem, molim vas, ne napadajte me!
Da li ste istanbulski pisac, koji uljepšava svoj grad?
Naravno da sam istanbulski pisac, živim cio svoj život sam tu, pripadam ovdje. Srećan sam što sam povezan sa svojim Gradom. Ali, ovdje, u ovom novom romanu “Noći kuge” nije riječ o Istanbulu - Gradu; Istanbul je ovdje žudnja, nalazimo se van njega. Uzeo sam neke spomenike, neke džamije ili male geografske detalje iz Istanbula i prenio ih na svoje ostrvo. Sve to u uvjerenju da moji čitaoci neće čitati knjigu samo zato što je o Istanbulu.
U Vašem romanu “Zovem se crveno”, slikarov pogled na svijet i život je svojevrsna distinkcija između modernosti, Zapada i Evrope i njegovog dijela svijeta - Istoka, Istanbula, Osmanskog carstva?
Do 22. sam želio da budem slikar i bio sam crna ovca u svojoj inženjerskoj porodici, ubijeđen da ću biti veliki slikar. Ali, to se nije desilo. Kako sam to opisao u “Istanbulu”, pogubio sam se, prekinuo sam da slikam, bila je to samonametnuta obaveza, gotovo surova. Počeo sam da pišem romane, i kada sam postao poznat i u Turskoj i međunarodno, odlučio sam da pišem o slikarima. “Zovem se crveno” je iskrena knjiga, iz srca, pa iako sam vrlo iskreno pisao o slikarima, pisao sam takođe i o odnosu Istoka i Zapada, to je krupna tema. Ne postoji velika tradicija turskog slikarstva, veoma je ograničena, jer islam zabranjuje prikazivanje ljudskih bića. A svi želimo da vidimo slike, tako su ljupke, želimo da vidimo lica, trenutak uhvaćen u vremenu, kao na slici za pasoš...Ne možete to zaustaviti, ni religija ne može to da zabrani. “Zovem se crveno” govori i o tome zašto vlast i religija može da zabranjuje portretisanje. Mi ljudi ne marimo za to, želimo da vidimo slike. Za mene su slike mašine koje stvaraju želje - vidite sliku nečega i hoćete da odete na to mjesto, vidite nečiju sliku, želite da budete takvi, srećni smo jer je neko načinio takvo nešto.
Ja sam vizuelni pisac, vizuelna osoba, za mene je gledanje življenje, najstaršnija stvar, kada pomislim na smrt, je da neću moći vidjeti, biću sahranjen u zemlju. Kada sam bio dijete, to me je najviše uznemiravalo jer neću moći da vidim svijet. Napisao sam “Zovem se crveno” takođe i iz zadovoljstva razgovora o slikarstvu, tradicionalnalnom i modernom, perspektivi, promjeni stila, itd.
Da li je Vaša književnost “čudesna kombinacija orijentalne narativne tradicije s elementima evropskog modernizma”, kako zapadni mediji opisuju Vaš rad?
Hvala na ocjeni čudesno, ne znam, drugi to govore...Ali ne znate koliko radim, ja sam vrijedan radnik. U martu 2020. desila se pandemija, svi su povikali da se zaključamo, ne izlazimo nigdje, čak da ne dodirujemo novine da se ne bismo zarazili...I ja sam činio tako, jer imam 69 godina sada, bio sam zabrinut. Ali, bio sam i srećan jer sam već tri godine pisao novi roman na tu temu - o karantinu, zarazi, šta činiti, strahu od smrti, radio sam 11 mjeseci po 10 sati da bih završio roman...ne znam da li je čudesno, ali je plod napornog rada, uložio sam mnogo napora i truda u svoje knjige...Ovo govorim da bih izbjegao ocjenu čudesno, ali mi se istovremeno sviđa.
Osjećate li se sigurno u Turskoj, s obzirom na navodnu zavjeru ultranacionalista za ubistvo nekoliko političkih figura, nekih intelektualaca, uključujući i Vas?
Imam stalnu šalu na ovu temu: nekada sam imao tri tjelohranitelja, sada imam samo jednog - Turska se poboljšava, ovo je dokaz za to!
Erdoganova Turska kao sjenka Osmanskog carstva
Da li je Evropa toliko različita od Turske, i je li moguće da Turska bude moderna sa islamskom vladom?
Prije svega, ne bih rekao islamska, već islamistička vlast. Islamisti svjesno prave religioznu propagandu da bi dobili političke glasove. Komplikovano je to. Postoje islamisti u svijetu koji ponekad uspiju da budu moderni, a postoje i oni koji su po definiciji potpuno protiv modernog. U Turskoj postoje islamisti koji se raspravljaju na temu da postoji neevropski modernizam. Ali, ova turska vlada je neuspješna. Dozvolite da vam dam primjer: maločas smo posmatrali Bosfor, a Erdogan je u blizini izgradio džamiju za koju misli da će poslije njegove smrti biti Erdoganova džamija. Da Erdoganova islamistička partija zaista želi da bude moderna, napravili bi džamiju u modernom arhitektonskom stilu, to ih ne bi učinilo manje muslimanima i manje religioznima. Naprotiv, učinilo bi ih više muslimanima i modernijima. Da li oni to mogu da izvedu - ne. Oni smo imitiraju osmansku slavu i blebleću o njoj, nisu jaki kao Osmanlije. Kada evropske vladajuće partije optuže Erdogana za islamizam i osmanlijsko ponašanje, oni su veoma srećni, a nisu ni sjenka Osmanlija jer nemaju snage. Turska se dezintegriše ekonomski, Osmanlije su bile moćne i borile su se sa Evropom, a današnja Turska nije jaka ni politički, ni ekonomski.
Andrić je mnogo uticao na mene, uživao sam i u Kišu
Poznajete li rad književnika iz bivše Jugoslavije?
Ivo Andrić je imao veliki uticaj na mene, tako je delikatno prikazivao prošlost i sadašnjost, Osmanlije i Srbe, sve bivše Jugoslovene, istoriju...Bio je nježan, fin, kada je pisao o Osmanlijama nije se ponašao kao orijentalista - oni jesu bili okrutni, ali su kod njega, osim toga, i ljudska bića. Andrić je veoma popularan u Turskoj, jer je bio prefinjen, kulturan čovjek, koji nije vidio svijet u crno-bijeloj tehnici, već je bio suptilan posmatrač, koji je jako obraćao pažnju na ljudskost svih svojih likova.
Takođe, jako sam uživao čitajući Danila Kiša, njegovu knjiga “Bašta, pepeo”, sviđa mi se opsjednutost Kiša njegovim ocem.
