Splićanka Nataša Janjić (34) jedna je od najuspješnijih glumica u Hrvatskoj, a svakako i najljepših. Tome bi se mogao dodati i epitet najbolje obučene glumice zbog uvijek nepogrešivog modnog odabira, a u žiži interesiranja javnosti proteklih godina bila je i zbog burnog ljubavnog života. 

Nakon što je prekinula višegodišnju vezu s rediteljem Antonijem Nuićem, inače Sarajlijom sa zagrebačkom adresom, Janjić je bila u braku s bivšim TV voditeljem Joškom Lokasom, a nedavno su se mediji raspisali i o raskidu sa jednim uspješnim ginekologom.

Janjić, inače nesuđena novinarka, u intervjuima radije govori o TV, filmskim i pozorišnim ulogama, koje su u nekim prilikama bile izuzetno dramski zahtjevne, i onome što je, osim muškaraca, čini sretnom. Tako se osvrnula na dosadašnju regionalnu karijeru, otkrila je zašto je praznovjerna kada je u pitanju majčinstvo, a dotakla se, između ostalog, i političke scene u zemljama bivše Jugoslavije, koju vidi kao potpuno pijani i pomahnitali organizam...

Ipak, razgovor s lijepom glumicom započeli smo zanimljivom pričom o Sarajevu, a evo i zašto.

- Moji roditelji su bili sarajevski studenti arhitekture. Sarajevo ih je spojilo i čitavog života slušam o njemu i u njemu oduvijek imamo veoma mnogo prijatelja. Odlazili smo i prije rata i pamtim ga živo iako sam bila dijete. A danas je on za mene grad koji zaista smatram bliskim kao da ga duboko poznajem i rado ga posjećujem i preporučujem. I volim doći na Sarajevo Film Festival kada mi obaveze to dopuštaju. Sa i bez filmskog razloga. Provoda nikad ne manjka, hrana, divne lokacije, muzika i vaš jedinstveni humor i mentalitet nešto su što se uvijek pobrine da bude nezaboravno - kaže za “Dnevni avaz” Nataša Janjić.

Čarobne riječi

Koliko danas slušate savjete roditelja, koji su, također, svojevrsni umjetnici...

- Došla sam u te godine kada ravnopravno razmjenjujemo savjete i kad se podjednako slušamo. Oni su kreativci i veseljaci, vitalni i veoma društveni, a to je ono što me najviše usrećuje kada ih gledam u godinama koje više nisu mlade. Priželjkujem slično ulaziti u visoku dob. I, naravno, moja su najveća podrška.

Jedna ste od najzaposlenijih glumica u Hrvatskoj. Kako biste ocijenili dosadašnju karijeru?

- Vlastiti uspjeh teško je ocijeniti ako ga ne usporediš s nečijim, a volim ga uspoređivati samo u odnosu na moj unutrašnji osjećaj. Još volim to što radim. Veliki dio mojih poslovnih želja ispunio se u granicama države i izvan njih. Dobro živim od toga što radim, osjećam plodove svog rada, kontinuirano od kada sam završila Akademiju i počela se profesionalno baviti glumom do danas. Osjećam se mirno i realizirano. Ima li većeg uspjeha?

Rekli ste jednom prilikom da ste intuitivna glumica. Smatrate li, onda, da Vaše najbolje glumačke godine tek dolaze?

- Nekada sam to mislila, ali sada sam sigurna da ćemo i na ovo vrijeme gledati s nekom nostalgijom kada ono prođe. Zaključak se sam nameće, najljepše je uvijek baš u ovom trenutku, sad i ovdje su dvije čarobne riječi.

Je li danas isto biti glumica i glumac? Ko prije dolazi do posla?

- Sloboda i hrabrost trebali bi biti polazišna tačka svakog umjetnika, katkad je ima više, katkad manje. Ta potraga je zanimljiva i poticajna. Katkad kompenziraš, katkad je do sadržaja koji te ispunjava, katkad do novca od kojeg živiš. Uspjela sam doživjeti i da su oba faktora zadovoljavajuća. Ne žalim se, lijepo živim. Novac je prerazvikana kategorija. Dok je krova nad glavom i prijatelja, čemu strah...

Volite filmove punokrvnog scenarija. Snimaju li se takvi filmovi danas?

- Volim svaki dobar scenarij, svaki kvalitetni projekt, neovisno o žanru. Velika sam ljubiteljica drame, ali u posljednje vrijeme sve više naginjem komediji i veseli me kad u njoj mogu igrati, na sceni i pred kamerama. Kad kažem punokrvno, mislim na pametno, slojevito, promišljeno, a da bi tako bilo, obično su potrebni vrijeme i novac, a toga je sve manje. Dogodi se, događa se, svi se tome nadamo i tome stremimo.

Je li Vaš glumački uspjeh pratila i privatna sreća? Je li danas teško biti sretan?

- Strasti, kao generalnog odnosa prema životu, kod mene ne manjka, a mislim da je to jedini ključ za sreću, neovisno o kojem segmentu života govorimo. Radoznala sam, vesele me sitnice, ljudi, raznovrsni sadržaji, posao, putovanja, druženja, životinje i djeca. Možda je u pitanju i svojevrsna naivnost, ali ne bojim se života. Treba ga živjeti punim plućima pa dok ide…

O ljubavi 

U TV seriji "Patrola na cesti" igrate majku tinejdžerke. Od koga ste kupili savjete za ulogu?

- Za ulogu Mare bila sam pozvana na audiciju produkcijske kuće "Kinorama" i dobila ulogu. Bila je to jedna od ugodnijih i inspirativnijih audicija, a scenarij mi se odmah svidio, kao i saradnja s rediteljem Zvonimirom Jurićem. Snimanje je bilo na proljeće u Vrgorcu i u interijerima u Zagrebu. Često ponavljam kako volim snimati na realnim lokacijama i u karantinama daleko od kuće, gdje čitava ekipa, kao i likovi koje predstavlja, može živjeti daleko od svakodnevice i obaveza, a nikome nije bilo previše naporno. 

Dapače, vladala je odlična atmosfera, a svaka scena bila je pomno razrađena i promišljena. Sjajna priča Jurice Pavičića i Zvonimira Jurića, odlično napisane uloge i dijalozi izdvajaju ovu seriju od ostalih TV proizvoda i ponosna sam na nju. Veliko iznenađenje svima bila je Anđela Šmit, djevojčica iz Šibenika koja je igrala moju kćerku, veliki talent i posvećenica poslu, a privatno predivno i pametno biće, koju smo svi pazili, a koja nas je uveseljavala lakoćom i dobrotom te nevjerovatnom urođenom glumačkom inteligencijom, od koje smo svi pomalo učili. Kad radiš ulogu, to su najvredniji elementi.

Odmah se nameće pitanje, razmišljate li o majčinstvu? Je li danas teško donijeti odluku o rađanju djeteta?

- Kod tih stvari sam veoma praznovjerna. Hipotetski pričati o periodu koji još nije moja sadašnjost je besmisleno. Naravno da bih voljela jednog dana biti majka, ali teško mi je to zamišljati. Za sada tek obožavam glupiranje s dječicom mojih prijateljica, osjećam ih sve kao svoju i veliko su mi veselje. Kao da su moju ljubav prema mojim curama umnožile i uljepšale ovaj svijet. Žena je s godinama i zrelošću sve zabrinutija i svjesna da ne može osigurati “najljepše mjesto na svijetu” za dolazak svog čeda pa pomalo to i odgađa.

Igrali ste u predstavama o kojima se pričalo, filmovima o kojima se, također, pričalo... Dobili ste mnoge nagrade. Kakve uloge u budućnosti priželjkujete?

- Nikad nisam previše sanjala o ulogama. Nekako sam uvijek vjerovala da su najbolje one koje pronađu mene. Kao i s ljubavima, to mora biti obostrano i nikako naslijepo. Uloga pokuca na moja vrata, ja odlučujem imam li je gdje primiti i kako ću je ugostiti. Raduju me zrele ženske uloge koje tek dolaze. Više od uloga raduju me zanimljivi reditelji i neke uzbudljive saradnje s kolegama, koje urode genijalnim predstavama ili filmovima. A neću vas lagati, priželjkujem i da su dobro plaćene.

Danas je teško govoriti o politici zbog svega što se dešava kako u svijetu, tako i kod nas. Pratite li političku scenu u Hrvatskoj i regionu i kako biste je ocijenili?

- Vidim je kao potpuno pijani i pomahnitali organizam. Najtužnije mi je što osjećam da, kako vrijeme ide naprijed, tako se mentalno vraćamo unazad. Problem leži u tome što smo ipak mali narodi, prošlosti se stidimo i nismo je definirali, a za napredak nam treba ozbiljan staž čvrstog identiteta. Za to će trebati, nažalost, proći još mnogo godina. Do tada će biti ovako kako je sada. Uostalom, politika treba biti nešto o čemu ne razmišljamo, a dok je god u njenim rukama i rukama onih koji vladaju hoćemo li imati posao, kruh i krov nad glavom, ne možemo stvarati, raditi, napredovati. A to je ono što zemlje vodi naprijed. Sramim se što se kod nas još provlači ko nosi koje prezime i jesu li nam djedovi bili ustaše ili partizani. Još više što se to izjednačava.

Odmor u Splitu

Jeste li isplanirali 2016. godinu? Red posla, red zabave ili...

- U aprilu me u Beogradu očekuje premijera filma “Ti mene nosiš” rediteljice Ivone Juke, koji zatim odlazi u kina. U Hrvatskoj počinjem snimati seriju, o kojoj još ne smijem govoriti. Bit će to nešto potpuno novo i drugačije za mene. Najesen ću spremati novu predstavu u Gavelli, matičnom kazalištu. Vrijeme za kratak odmor je uvijek u ljeto, kada odem na obalu, u rodni grad Split.

I, za kraj, s obzirom na to da se ljudi danas najmanje smiju, je li humor lijek za Vašu dušu?

- Uvijek je bio i ostao! Nema života ako na njega ne gledamo s vedre strane, ne uzimajući preozbiljno sebe, ono što radimo i što nas okružuje.

Čitam scenarij serije koju počinjem snimati

Šta trenutno čitate...

- Scenarij serije koju uskoro počinjem snimati.

Preporuka za film...

- "Život drugih", "Pijev život", "La grande bellezza", "Birdman"…

Društvene mreže prednosti/mane...

- Prednost su povezanost i informiranost, a mane otuđenje i ovisnost.

O starletama...

- Ne mislim o njima.

Najlakše zarađen honorar?

- Reklamne kampanje i voditeljski poslovi. Nažalost.

Vatrena sam Dalmatinka i glasna

Šta Vam najprije popravi dan...

- Sunce i moja terijerica Uška.

Vaša dobitna kombinacija...

- Dobro društvo, ljeto, terasa, sir i vino.

Moda je za Vas...

- Nešto što je mnogima koji ne rade ništa, omogućilo da postanu bitni.

Drastična promjena imidža možda kose... u kojoj situaciji?

- Kad poludim. Ili kad nešto snimam.  

Jeste li vatrena Dalmatinka?

- O, da. I glasna.

Jeste li zaljubljeni?

- Svakog dana! U život.

Pomisao o inozemnoj karijeri drži me dan

Dosta ste radili u Srbiji, nastupali ste i na londonskom West Endu... Je li bilo prilika za holivudsku karijeru?

- Bilo je nekih zanimljivih, ali sam uvijek bila prezauzeta na ovim našim prostorima da bih mogla otputovati na neko vrijeme i raditi. I, iskreno, radije sam birala uloge s našeg govornog područja nego one u kojima ću uvijek biti determinirana jezikom i naglaskom. A pomisao o inozemnoj karijeri drži me periodično, ravno jedan dan i tako već pet godina. Možda mi, jednostavno, nije trebao kruh preko pogače, a možda se pomalo i bojim. Teško je iz svoje zone komfora.