INTERVJU Autor Pravopisa bosanskoga jezika

Prof. dr. Senahid Halilović za "Avaz": Iza svakog osporavanja nečijeg jezika stoji nešto ozbiljnije

Razgovarala: Senka KURT
30.06.2018 20:00
A
A
A

Čekanje se isplatilo, kaže prof. dr. Senahid Halilović, nakon što je drugo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika ugledalo svjetlo dana, što je bio dovoljan povod za intervju s ovim istaknutim bh. lingvistom, redovnim profesorom Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

- Čekanje se uvijek isplati. I ovo je. Knjige ove vrste ne izlaze suviše često, nismo od onih zrelih kulturnih sredina, u kojima se svako malo prinavljaju ovakve knjige, u kojima postoje izdavači koji, ako treba, prodaju slikovnice i od njih ulažu u naučnu i stručnu literaturu. Ovdje nemamo izdavače koji će pitati autore ima li šta novo; sad izdavaču treba donijeti novac da ti objavi knjigu. Tako je proteklo 20-ak godina a da se nije javio izdavač zainteresiran za drugo izdanje Pravopisa. U međuvremenu smo zasnovali Slavistički komitet i, pored dvadesetak drugih, objavili i ovu knjigu - objašnjava profesor na početku našeg razgovora.

Imali smo priliku pratiti šta je neprihvaćeno u Pravopisu

Ipak, između 1996. i ove godine Vi ste neumorno radili. Niste baš čekali?

- Bio sam dvojako obavezan da se zanimam za to šta se događa s Pravopisom koji smo ponudili 1996. u prvom izdanju, da pratim sudbinu kandidiranih rješenja, u kojoj su mjeri prihvaćena u svakodnevnici, u pisanoj praksi izvornih govornika bosanskog jezika, u raznim stilovima, od raznih autora, u više generacija. Ne samo šta se događa u osnovnoj, srednjoj školi, na fakultetima. Zanimala nas je i norma i praksa u printanim medijima, naučnim studijama, u administrativnom stilu, zakonodavstvu. Imali smo priliku pratiti kako se odvija prihvaćanje pravopisne norme, ustanoviti šta ostaje neprihvaćeno.

Je li moguće, profesore, porediti politički, društveni, socijalni, sociološki kontekst u kojem su nastajala dva izdanja Pravopisa? 

- To su dva prilično različita konteksta. Prvo je nastalo devedesetih, tokom ratnih godina, godina agresije, opsade. Tada je u „Preporodu“, u Bošnjačkoj zajednici kulture, ustanovljena Pravopisna komisija. Interes za pravopisnu problematiku ispoljio se tada samo u jednoj takvoj jednonacionalnoj sredini, u zatvorenom Sarajevu, bez kontakta s ostatkom BiH i sa širom stručnom javnosti.

Koliko je ta činjenica da je Komisija bila jednonacionalna, da se radilo tokom i nešto malo nakon rata, utjecalo na konačan sadržaj prvog izdanja?

- Pravopisna komisija odredila je okvir unutar kojeg sam se ja mogao kretati. Bio sam pred izborom: da li da se prihvatim izrade Pravopisa, ili da to ne činim u takvom okruženju – bili smo izolirana zajednica, unutar opsjednutog grada, sveopće blokade. Opredijelio sam se da ispunim tu zadaću i zahvalan sam svim članovima Komisije za pomoć koju su mi pružili u tim nehumanim uvjetima. Rekoh, okvir je bio zadat. Mogao sam uzeti ili ostaviti. Kao što reče Meša, ne možemo odmah načiniti drugi korak. Znao sam da će doći „ljepše stoljeće“ i da ćemo u normalnijoj atmosferi otići korak dalje.

Je li u konačnici ispunjena Vaša želja za drugim korakom?

- Apsolutno! Ovaj drugi korak jeste to moje aktuelno izjašnjenje. Ovo su knjige koje dopuštaju da se o pojedinim rješenjima dogovaramo. Ima pravopisa koji kažu da se vlastita imena pišu malim slovom. Mi smo tada glasali u vezi s nekim pojedinostima. Zato odluke te vrste, koliko god bile utemeljene, jesu samo kandidiranje norme, a život pokaže koja forma živi i šta ima smisla zadržati u novom izdanju.

Ne obraćam pažnju na minornu skupinu koja vjeruje da je čuvar nacionalnog identiteta

No, konstanta je ipak, bez obzira govorimo li o postratnom ili novom izdanju, ta uporna zloupotreba jezika, brutalni napadi na bosanski jezik, političko negiranje bosanskog jezika. Negira li se negacijom jezika država, nacija, ili samo napadači zbog dnevne politike pokušavaju biti pametni?  

- Odgovor struke bio bi ovaj: iza svakog osporavanja, omalovažavanja, nijekanja nečijeg jezika, pisma, stoji nešto ozbiljnije. Stoje negativni stavovi prema nosiocima tog drugačijeg jezika, standarda, pisma. I zato je ovo o čemu pitate i društveni problem i pokazatelj loših odnosa u društvu, neprihvatljivih tendencija, nastojanja. Ako ne želite u svom susjedstvu, u blizini, imati drugog ili drugačijeg, onda vi u mirno doba mirnodopskim sredstvima činite ono što se nije uspjelo obaviti u ratnim vremenima. I dalje su ta nastojanja na sceni, pod krinkom struke.

Ko, s druge strane, brani bosanski jezik?

- Ja u taj prvi red ne bih stavio lingviste, one koje struka obavezuje da čine nešto u toj oblasti. Nipošto njih, oni su profesionalno pozvani da se time bave. Šta će drugo raditi, ako se neće baviti tim?! Za mene su najvažniji oni koji govore taj jezik. Jezik brane njegovi korisnici, svi koji o njemu stječu znanje, služe se njime u svakodnevnici, svi koji taj jezik osjećaju kao svoj. Posebno oni koji ne žive u BiH, ali maternji jezik prenose novoj generaciji. Oni su najbolja brana i promotori. I svi koji pišu, djeluju javno, ako se iole pridržavaju normi svoga jezika, oni su ti koji pronose i drže standardni jezik na životu. A osporavatelja je uvijek bilo, s tim se treba pomiriti.

Čak i sa kritikama koje nemaju veze s naukom i strukom? Naprimjer, da je novi Pravopis svojevrsno priznanje poraza, da su poraženi svi koji su se duže od 20 godina borili za promociju bosanskog standarda... Tako piše jedna prilično rigidna redakcija.

- Nisam čitalac ni tiražnijih novina, a kamoli onih koje su, zapravo, stranački bilteni. No, poznati su mi ti pogledi. Na to gledam kao na prateću, u našoj sredini nezaobilaznu pojavu blaćenja svega, i ljudi i djela. Namjesto da su fokusirani na kritiku djela, eventualno konstruktivnu, takvi se krugovi često okomljuju na autora. To ne bih komentirao, nedostojno je. To je minorna skupina u odnosu na one koji su pristali uz nova rješenja. Ogroman je broj onih koji pozdravljaju otvorenost novog izdanja Pravopisa. Zato ne obraćam pažnju na tu skupinu koja, eto, vjeruje da je ona čuvar nacionalnog identiteta.

No, čini se da iza tog stranačkog biltena stoji vrhuška jedne stranke, pa onda ti napadi postaju politički problem.

- Slavistički komitet je za ovu knjigu dobio novčanu potporu resornog federalnog ministarstva; Pravopis su preporučili i Ministarstvo civilnih poslova, i resorno kantonalno ministarstvo. Ipak imate i taj glas koji se usprotivio. Kad se pogledaju imena i sadržaj, ima tu svašta, ali ne bih se time previše bavio. Mene veseli ova knjiga, ne dopuštam da mi nevažan neko pomuti radost.


Uvjeren sam da ćemo sačuvati bosansku šaru u svijetu standardnih jezika

Je li moguće u dobu u kojem živimo, vremenu neprekidnih migracija, s bezbroj komunikacijskih kanala, biti jezički puritanac?

- Purizam ima tradiciju naprimjer u naših zapadnih susjeda jezikoslovaca. On nije primjeren našoj sredini i našem iskustvu. Purizam može biti prirodna reakcija, utemeljen u nastojanju da se očuva opstojnost jezika. Ovdje nemamo te tendencije, one nisu primjerene našem jezičkom biću. Razumljivo je nastojanje da promičemo svoje slavenske riječi, ali smo opet otvoreni, ne pokazujemo isključivost, nismo opsjednuti odmjenjivanjem riječi stranog porijekla. Zadovoljan sam što imamo ovakav odnos prema onom što prispijeva iz drugih jezika. Mi smo dio svijeta i tih dešavanja, kod nas se to prirodno odvija, bez većih trauma. Uvjeren sam da ćemo, uza sve izvanjske utjecaje, sačuvati svoju, bosansku šaru u svijetu standardnih jezika.

S novim Pravopisom stigla je i besplatna mobilna aplikacija. To je u skladu s vremenom u kojem živimo, a ipak za naše uvjete riječ je o maloj revoluciji.

- Toliko sam tokom dvadesetak godina zagledao u Pravopis da su se moja dva-tri primjerka gotovo raspala. To je takva vrsta knjige kojoj se često vraćamo; zovu se priručnicima zato što treba da su pri ruci. A aplikacija je još više pri ruci. Kad god ustreba, rješenje je tu. Sad je to lakše, osobito mladima, negoli posegnuti za knjigom.

Sad ćemo, dakle, svi biti pismeni?

- Bolje rečeno, imat ćemo pri ruci izvor iz kojeg se možemo obavijestiti. Nemam iluzija da će se išta preko noći stubokom promijeniti. Jeste to sad u džepu, za samo deset dana Pravopis se našao u džepovima više od 25 hiljada ljudi. Sad je svima dostupan. Ali to ne mora značiti veliku i brzu promjenu. No, nadam se da će mnogi za aplikacijom posegnuti malo češće. Pri ruci je i besplatna je...

 ... i lijepo je biti pismen!

- Da, to je nešto čemu treba težiti. I boriti da budemo od tih pismenih, koji su, ako hoćete, i povlašteni. Ako si već izgradio svoju pismenost, uredu je da su ti otvorena neka vrata, jer se možeš kvalitetnije realizirati kao osoba, tvoja riječ ima veću težinu. Zadovoljan sam da smo među prvima u regiji ponudili pravopisnu aplikaciju svima koji je žele imati, da držimo korak s vremenom.

 Kako je glas h napravio pometnju i otišao u zaborav 

Puno je povike te 1996. bilo kad se u Pravopisu glas h preko noći vratio, pod obavezno, u naš jezik. Je li bilo moguće da se jezik tako brzo promijeni?

- Prošlo mi je kroz ruke mnogo radova koji se bave i glasom h. Znao sam kako stoje stvari, kakav je odnos pojedinih autora, potom normiraca od 19. stoljeća sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Pratio sam kako stvari stoje u bh. narodnim govorima, u književnim djelima. Nije to bila velika skupina riječi u kojima se pojavljuje glas h, ali ljudi su iz različitih razloga reagirali. Pogotovo kad to nije bilo njihovo dugogodišnje jezičko iskustvo. Znao sam da to nije bila želja svih korisnika bosanskoga jezika, ali tada smo htjeli ispraviti neke krive Drine: ako se već glas h od Vuka naovamo malo-pomalo gubio u standardnom jeziku, da ga nekako vratimo tamo gdje mu je mjesto.

Niste ni tada bili uvjereni da će to biti dugoročno rješenje?

- Trebalo je ostaviti vremena da se vidi hoće li to biti prigrljeno od svih. To je bilo predloženo kao nešto što ima manje ili više pokrića, bilo u samome sistemu, bilo u dijelu pisane baštine. U onome vremenu i okruženju očekivali smo da će ti oblici biti prihvaćeni, da će zaživjeti, da će nanovo biti vraćeni u upotrebu. Ispostavilo se da su već nekolike generacije odrasle s drugačijim jezičkim navikama te da je savremenoj bosanskoj jezičkoj stvarnosti primjereniji širi pristup u normiranju.

Zašto da namjesto našeg caruje nešto što je posve tuđe 

U medijima, birokratiji, među mladom generacijom nakon Dejtona postoji jedan novi jezik. Tako implementiramo projekt, imamo fizibiliti studije, outsourcing, checkiramo probleme. Kao konzervativni profesor kako gledate na to? Kako definiramo taj jezik?

- Krajem 19. stoljeća s Austro-Ugarskom je došao njemački jezik i imali smo sličnu situaciju. Ukazivalo se i tada na slabosti u našem karakteru, na našu gotovost da nekritički prigrlimo tuđe. To ne mora biti uvijek loše, pojedine su novine dobro došle, ali zašto da zaboravimo preko noći nešto svoje? Zašto da namjesto našeg caruje nešto što je posve tuđe? Ovdje nije riječ o dobrodošlim riječima iz drugih jezika, koje su uvijek znak otvorenosti. Toga ima otkako je jezika, i dobro je što je tako. Ali sad pokazujemo gotovost da i u našu rečenicu udjenemo čitave tuđe konstrukcije.

Dakle, jedno su riječi stranog porijekla koje obogaćuju naš jezik; one će i opstati. A drugo je ono što se nije moglo prilagoditi našem jeziku, i što neće biti prihvaćeno. To će biti zaboravljeno. To dođe i prođe.300618antresed1

Kahva, kafa i kava

Bez obzira što je puno, puno više onih koji su obradovani i zadovoljni zbog ovog, rekla bih, otvorenijeg pristupa u novom izdanju ima i onih koji Vam spočitavaju tu pretjeranu mogućnost izbora? 

- Tačno je. Dok ogromna većina korisnika pozdravlja otvoreniji pristup u novom izdanju Pravopisa bosanskoga jezika, primjereniji jezičkoj stvarnosti u BiH, ima i onih koji su digli glas protiv pravopisnih dvostrukosti i višestrukosti, koji kažu da je u bosanskom kahva i, eventualno, kafa, kojima je naročito teško pala kava.

Oni ne znaju, ili ne žele znati, da u Bosni i širom svijeta ima Bosanaca koji svoj jezik imenuju bosanskim, a koji su iz obitelji, iz zavičaja ponijeli i sačuvali oblike kao što je kava. Kad sam u novo izdanje Pravopisa uz kahva i kafa dopisao i kava, imao sam u vidu Bosance kao što je prof. dr. Vlado Sučić, romanist po čijim su udžbenicima desetine generacija u BiH učile i dan-danas uče francuski, a koji je svoje bosanstvo ovjerio i tokom najtežih, devedesetih godina, kada su mnoge njegove kolege napustile svoje studente i Filozofski fakultet, i Bosnu branili izdaleka, iz Zagreba, Beograda ili Moskve...

I dok su se pojedinci uplašili da će kava razoriti nacionalni i jezički identitet Bošnjaka, uvaženi prof. Sučić mi čestita na novom izdanju Pravopisa i kaže: Ovo je i moj pravopis, pravopis moga jezika!