INTERVJU

Dodikova retorika je sve toksičnija, ali ne i opasnija

edini efektan način da se bori s negatorima, koji sada negiraju ne samo genocid nego i sve ratne zločine, jeste da se nastavi sakupljati i analizirati dokazni materijal

Piše: Erol AVDOVIĆ

1.9.2018

Američki historičar Robert Donija (Donia) poznat je u Sjedinjenim Američkim Državama i po knjigama koje je napisao o Bosni i Hercegovini, uključujući i studiju “Radovan Karadžić arhitekta bosanskog genocida” (2015). Objavio je i knjigu “Sarajevo: Biografija” (2006) te zajednički rad “Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija” (1994) s koautorom Džonom Fajnom (John V. A. Fine), profesorom balkanske i bizantijske historije na Mičigen univerzitetu, gdje i Donija još predaje. Upamćen je i po svom svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu.  

U ekskluzivnom intervjuu za naš list osvrće se na odluku Banje Luke da odbaci Izvještaj o Srebrenici, koju je Vlada Republike Srpske usvojla 2004. godine.

RS su poveli u duboki ponor autokratskog načina pravljenja istine

- Angažman Milorada Dodika svodi se na sve oštriju i više prijeteću retoriku, na osnovu čega je jasno da tako priziva i sve veće prokletstvo na ono što radi. A to čini i zato što se osjeća dodatno osnaženim zbog novog globalnog preusmjeravanja, u kojem su teški autokrati, posebno Putin i Tramp, saveznici protiv demokratskih društava. Dodik se nada da će osvojiti njihovu naklonost i naprosto ih regrutirati da podrže njegove ciljeve.

Naravno, negiranje genocida nije ništa novo. Vlade Republike Srpske i Srbije konstantno više od dvije decenije negiraju genocid. Ali, povlačenjem Izvještaja o Srebrenici, koji je priznanje da su ratni zločini počinjeni, Dodik i Narodna skupština RS opovrgavaju da su Srbi uopće počinili bilo kakve zločine. Time su objavili rat onim čvrstim činjenicama koje je njihova vlada priznala prije 14 godina. Oni, naravno, nemaju nikakvo opravdanje da sebi daju ekskluzivna prava na takvo utvrđivanje istine.

Pored ostalog, čini se da je to i kontraproduktivno za RS?

- I time su doista poveli RS u duboki ponor namjernog ignoriranja i autokratskog načina pravljenja istine. Jasno je da iz čistog kaprica odbacuju bilo koje fakte ili informacije za koje samo oni tvrde da su diskutabilne.

Otkud ta potpuna i necivilizacijska bestidnost u ismijavanju žrtava? Mislite li da je to spontani bezobrazluk ili opet dio nekog plana?

- Sve ove incidente ismijavanja, maligne prijetnje i prošireno negiranje genocida vidim kao provokacije, preduzete u nadi da će se srpski nacionalizam skrenuti još više ka ekstremnoj desnici, čime bi se nastavili ponižavati i zastrašivati pripadnici drugih naroda.

Vjerujem da ostali trebaju na to odgovoriti mirno i dostojanstveno, opovrgavajući lažne optužbe s logikom i faktima, a da vas ne uvuku u bijes i strah. Treba, naime, znati da se, iako je Dodikova retorika još toksičnija nego ranije, njegov kapacitet da pokrene rat ili nove zločine ni najmanje nije uvećao pa je malo vjerovatno da je to išta više od samohvale.

Koji su uopće najefikasniji načini da se zaustave negatori genocida u BiH i regionu? Je li to možda ona vrsta denacifikacije kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata?

- Jedini efektan način da se bori s negatorima koji sada negiraju ne samo genocid nego i sve ratne zločine, jeste da se nastavi sakupljati i analizirati dokazni materijal i da se ta istina učini dostupnom svim Bosancima i međunarodnim akterima. Treba pri tome koristiti puni spektar elektronskih i printanih medija.

Zbog prilično žestoke propagande i političke zloupotrebe žrtava, Bosanci se sada plaše da sve može otići u zaborav i da, na koncu, može preovladati “istina” onih koji su glasniji. Jesu li ti strahovi opravdani?  

- I ja se plašim da mnogi Bosanci misle kako su presude koje je donio Haški tribunal za bivšu Jugaslaviju, najbolje, finalno i jedino sredstvo koje je dovoljno da se odbiju negatori zločina. Ali, te presude same po sebi nisu dovoljne za to. Negatori ne priznaju da su međunarodne sudije nezavisni arbitri istine pa će nastojati da odbace presude međunarodnih sudova kao loše odluke “antisrpskih” pravnika. Kao rezultat toga, te presude nikad neće imati težinu stvarnih faktualnih dokaza, na temelju čega su one i bazirane.

Imaju li Bosanci dovoljno akademske i institucionalne težine da to spriječe?

- Svako ko istražuje tu činjeničnu evidenciju, dokumente, svjedočanstva, snimljene trake, fotografije i artefakte, pronaći će da ti izvori nadmoćno i sasvim uvjerljivo potvrđuju temeljnu istinu: stotine, ako ne i hiljade počinilaca zločina, najviše, iako ne isključivo, militantnih srpskih nacionalista počinili su ratne zločine ili genocid, a to je odnijelo hiljade života i uništilo cijelo društvo. Ti dokazi moraju biti detaljnije istraženi, evaulirani i analizirani, ali i postati univerzalno poznati i naširoko priznati.

Dobar policajac - loš policajac

Dugo smo slušali teze kako Dodik “nije istinski nacionalista” i da on “samo koristi nacionalizam” da osvoji vlast. Šta se promijenilo od kada ga je 1996. godine bivša državna tajnica Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) proglasila “dahom svježeg zraka”? Kako smo se mogli tako dugo zavaravati?

- Ne mislim da ste vi i drugi bliski promatrači bili u krivu. Iz njegovih aktivnosti tokom rata uvidjeli ste da je on nekada bio ujedno pragmatičar i srpski nacionalista. Naravno, on se isto tako adaptirao da sakrije svoje prave namjere, posebno od međunarodnih faktora.

Slažem se da je veliki broj međunarodnih zvaničnika pogriješio oko Dodika, ponajviše zato što su bili očajni da pronađu dobrog, neukaljanog, demokratskog Srbina, koji će moći voditi srpske nacionaliste dalje od njihove otrovne fascinacije prema nasilju i autokratskoj vladavini. Ali, sad znamo da je, čak i ako je bio pozitivno valoriziran od zapadnih diplomata, Dodik ipak opravdavao ubistva civila u Zagrebu 1995. godine i da je podržao Karadžićevih “Šest strateških ciljeva”.

Mislite li da američke sankcije Dodiku uopće djeluju? Predsjednik RS čak im se javno ismijava. Šta Amerikanci još mogu učiniti kako bi zaustavili Dodikovu destrukciju krhke države BiH?

- Teško je odrediti koliko su američke sankcije Dodiku efektne. Imajući u vidu ove promjene u međunarodnoj zajednici, mislim da su sankcije ono najbolje što se može očekivati od Sjedinjenih Država u ovom periodu. Bilo bi najkorisnije kada bi i Evropska unija iskoristila mnoge nivoe svog utjecaja da odlučno odbaci i odrekne se Dodikovih napora u vezi sa podjelom ionako slabe bosanske države.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić javno podržava državni i teritorijalni integritet BiH, dok ministar vanjskih poslova Ivica Dačić to ponekad dovodi u pitanje; pri tome su obojica odlični Dodikovi prijatelji. Radi li se tu o onoj američkoj strategiji da jedan od njih glumi dobrog policajca, a drugi lošeg?

- Dobar policajac - loš policajac je sasvim adekvatan opis te situacije. Ta je strategija, međutim, nepoštena, a ima i slabosti za one koji je primjenjuju, jer se “dobri policajac” povremeno postavlja kao pomirljivac i pravi koncesije (ustupke). Mislim da je najbolji način da se tim brzim promjenama odgovori u tome da se uhvati “dobri policajac” da radi nešto ispravno. I da se, onda, to iskoristi i sa zahvalnošću prihvati neki dobar ustupak. Možete čak pokazati i kako cijenite ono dobro što je “dobri policajac” uradio. To je mnogo bolje nego trošiti dodatnu energiju i samo omalovažavati one za koje znamo da su zlonamjerni.

A kako komentirate Vučićevu usporedbu Hrvatske s nacističkom Njemačkom?

- U tekućem globalnom preustroju i uvećanom populističkom autokratizmu u Evropi i SAD, takva se verbalna zloupotreba od slavoljubivih autokrata i ekstremista može očekivati svuda. Zato takve tvrdnje treba opovrgnuti faktima i zdravim rezonom. One ne smiju biti povod za osvetu, prekomjernu reakciju ili paljenje nepotrebnog alarma.

Amerika simultano vodi dvije veoma različite vanjske politike

Želim Vas pitati kao historičara, kako vidite BiH za deset godina?

- Srećom, kao historičar, ja sam odgovoran samo za prošlost pa svjesno ostavljam drugima da prognoziraju bosansku budućnost.

A šta kažete onima koji vjeruju da će Amerika promijeniti svoju politiku na Balkanu i prema BiH, počevši od Trampove administracije u Bijeloj kući?

- U ovom trenutku, Amerika simultano vodi dvije veoma različite vanjske politike. Prva je predsjednička politika, koja, u biti, i nije politika nego serija impulsivnih Trampovih diktata pa to stvara haos, konfuziju i nepovjerenje posvuda na globusu.

Drugu politiku vode Ministarstvo vanjskih poslova SAD (Stejt department) i Pentagon (Ministarstvo odbrane). Ova druga politika je pažljivo osmišljena, puna reda i poretka, dakle konzistentna i uveliko nepromijenjena od vremena Klintonove (Clinton) administracije. Moja nada je u tome da će politika prema BiH i Balkanu biti determinirana upravo putem spomenutih ministarstava, a ne od našeg neustaljenog i publicitetom opterećenog predsjednika.  

Znači li to da bi se sve moglo otrgnuti kontroli? 

- Ne mogu odstraniti svoj strah da bi Tramp u neko doba nekako mogao otkriti Balkan i Bosnu kao mjesta za koja nikad ranije nije ni čuo i da može identificirati Dodika kao dobrodošlog neofašističkog saveznika u svom ratu protiv demokratija i demokratskih normi.

Bošnjaci trebaju slaviti svoja dostignuća

- Mene brine da se Bosanci, posebno Bošnjaci, mogu suočiti sa situacijom u kojoj bi strašni zločini počinjeni nad njima od 1992. do 1995. godine mogli da ih definiraju kao ljude, umjesto da ih definiraju mnoga izuzetna i pozitivna dostignuća. Za mene je, ujedno, kao historičara, neprimjerno da karakteriziram cjelokupne narode, bilo pozitivno ili negativno. Ali, vjerujem da Bošnjaci i svakako svi Bosanci trebaju biti ponosni na svoju bogatu zaostavštinu i da trebaju slaviti svoja dostignuća radije nego da se baziraju isključivo na genocid koji je počinjen nad njima. Nadam se da će znanstvenici i ostali intelektualci posvetiti više svog vremena i napora na razvijanju one bosanske historije kojoj će se u dolazećim godinama svi moći diviti, pored svih dodatnih studija o ratnim događanjima - kaže Donija.

Treba mnogo više raditi na dokumentiranju ratnih zločina

- Genocid i ratni zločini u BiH od 1991. do 1995. godine najbogatije su dokumentirani od svih svjetskih genocida nakon 1945. Ipak, iznenađujuće je da je malo učinjeno da se ta uvjerljiva dokazna evidencija do kraja ispita kako bi se mogle raskrinkati zlobne neistine svih negatora zločina. Samo je nekoliko bh. naučnika prihvatilo izazove da analizira, sintetizira i publicira tu bogatu dokumentaciju. Uz ispriku što ću neka imena možda nenamjerno propustiti, želim istaknuti profesore Edinu Bećirević, Smaila Čekića i Hikmeta Karčića, jer su oni napravili najveći doprinos da opovrgnu tvrdnje negatora. Mogu se samo ponadati da će takvih akademika biti mnogo, mnogo više – poručuje naš sagovornik.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.