Noćni život u Sarajevu odavno je izgubio dušu. Grad koji je nekada disao uz zvuke gitara, bubnjeva i gužvu u klubovima, danas funkcioniše isključivo kad se dogodi neki veliki solistički koncert. Tada se nakratko probudi euforija, “zapale” društvene mreže, napune sale, i čini se da Sarajevo ponovo diše. Ali, čim se reflektori ugase, sve se vraća u staro stanje – u tišinu, sivilo i pustoš.
Sve ono što je nekad činilo srž Sarajeva, onaj njegov prepoznatljivi duh, nestalo je zajedno s klubovima koji su bili temelj noćnog života. Sve se svelo na nostalgične večeri, na sjećanja onih koji se i dalje zaklinju da je prava muzika prestala postojati krajem osamdesetih, i da je sve poslije toga samo “šund”. Ta jugonostalgija, koja je nekad imala smisla, danas je postala okov. Sarajevo ne da da mu mladi dišu, jer se sve što je savremeno, energično i drugačije, proglašava površnim, „estradnim“, nedostojnim „pravog Sarajeva“ i pokušava se ugasiti.
Paradoks je što upravo taj estradni svijet, koji se danas prezrivo odbacuje, ima svoje korijene ovdje. Gotovo cijela jugoslavenska estrada potekla je iz ovog grada, iz kafana, klubova i studija koji su u međuvremenu nestali. Sarajevo je bilo srce muzičke scene regiona, a danas je tek muzej tog vremena. O tim danima se priča sa sentimentalnom toplinom, uz fraze „eh, kako je nekad bilo“, dok sadašnjost polako gubi svaki ton, svaku notu, svaku emociju.
Čak i kad neko pokuša oživjeti ovaj već uspavni grad, naiđe na zid – smeta buka, smeta gužva, smeta činjenica da se neko usudio svirati nakon jedanaest. Grad koji je nekad živio 24 sata sada se gasi čim padne mrak. Policijska sirena je postala jača od muzike, a mladi provod imaju samo onda kada u grad dođe neka velika zvijezda i zakaže svoj koncert, a i tada ih dočeka prezir i napad, jer za Boga miloga ko to sve pjeva u kulturnoj Zetri ili Skenderiji.
Oni koji tvrde da Sarajevo nema estradu, zapravo ne razumiju da je upravo ovdje sve počelo – i da se sada živi samo na sjećanjima tog početka. Jer noćni život više nije stvar ritma, nego nostalgije. Sve što je ostalo su priče o koncertima, koji su jedini trenuci kada grad nakratko podsjeti sam sebe da još postoji.
Sarajevo je tako postalo grad koji čeka. Čeka da mu neko donese muziku, da ga neko oživi na nekoliko sati, da neko „izvana“ podsjeti ljude kako izgleda život. A kad sve to prođe, ostaje samo tišina, kao podsjetnik da su nekada davno, u ovom istom gradu, postojali zvukovi koji su budili cijelu noć.
