Iako pod dojmom velikih razaranja i gubljenja ljudskih života nakon majskih poplava i klizišta, prekjučerašnja nesreća u Rudniku Zenica posebno teško potresla je cijelu državu. Valjda što je rudarski hljeb, oduvijek, bilo teže zaraditi nego bilo koji drugi. Rudar se zbog te spoznaje u svijesti ljudi posebno poštovao i cijenio, a njegova smrt doživljavala kao smrt najrođenijega.
Pet rudarskih života koje je odnijela nesreća u jami Raspotočje pet je bolnih upozorenja o težini rudarskog posla, ali i pet opomena na stanje u domaćim rudnicima, u kojima, svjesni su mnogi, „smrt čuči na svakom rudarskom ramenu“.
Ko su ljudi koji su izginuli u Raspotočju, kakve su njihove sudbine, jesu li njihove porodice imale dom, ručak, njihova djeca školske knjige..., o tome će se tek saznati.
Svi mi, sigurno, saosjećamo s tim porodicama, ali njihova bol, rane i neizvjesna budućnost, kao i pitanje jesu li njihovi najmiliji morali poginuti, uglavnom ostaju njima.
Je li se gorski udar u jami Raspotočje mogao očekivati nakon svih udara koje je ova jama pretrpjela samo u ovoj godini, o tome posljednju riječ treba dati struka. Jer struka je ta koja je, kad je rudarski posao u pitanju, važnija od svih politika koje se svojim idejama i planovima godinama pokušavaju nametnuti rudnicima.
Rudarska nesreća u Zenici morat će otvoriti teme o kojima se u poratnoj BiH nerado govori. One jesu teške, ali su postale nezaobilazne. Riječ je o sigurnosti u rudnicima i standardima koji je reguliraju. U vezi s tim pitanjem morat će se suočiti struka i politika jer, u protivnom, svi su na gubitku.
