Broj Bošnjaka koji svoje glasačko pravo ostvaruju u Republici Srpskoj sa svakim izborima, bilo općinskim ili općim, smanjuje se za nekoliko hiljada.

Odgovor na pitanje gdje nestaje bošnjačko biračko tijelo je poznat. Bošnjaci nakon poslijeratnog masovnog povratka u svoje nekadašnje kuće, pošto su te domove izgradili i uredili, krenuli su u masovni odlazak. Gdje? Tamo gdje će moći raditi i osigurati egzistenciju sebi i svojoj porodici, školovati djecu i biti poštovani kao ljudi.

O tome gdje su Bošnjaci iz RS političke partije čiji su oni glasači te razni nevladini dušebrižnici razmišljaju, isključivo, u vrijeme izbora, bilo da su opći ili općinski. U međuvremenu, za njihove adrese, osim rodbine, niko ne pita. Bošnjaci iz RS, pod uvjetom da su preživjeli genocid, logore i mučenja, danas su dio ogromne bh. iseljeničke populacije u Americi, Kanadi, Australiji te zemljama zapadne Evrope.

Oni koji su od 1997. pa sve do 2005. godine, u velikoj želji da se vrate na svoje, po nekoliko mjeseci živjeli u šatorima na područjima sela u koja su se vraćali, danas pune azilantske centre po Francuskoj, Švedskoj, Luksemburgu, Holandiji... Jednostavno, povratkom su bili i ljudski i materijalno zgaženi i, nakon nekoliko godina života od sadake, krenuli su u još jednu neizvjesnost.

Koliko će Bošnjaka u RS glasati na ovim izborima, niko ne smije prognozirati. Jer i oni koji se računaju, pitanje je hoće li glasati. Ne zbog toga što ne žele, već što - zbog starosti ili bolesti - nisu kadri ni do ljekara, a kamoli do biračkog mjesta doći.