Pitaju se ovih dana mnogi, onako tradicionalno, klišeizirano, može li nam u 2015. godini biti bolje. Pravo pitanje, ispostavit će se, jeste može li nam biti gore u mjesecima koji dolaze. Ako se po jutru dan poznaje, teško da će na dobro izaći.
Dok su se, naime, mnogi još trijeznili od najluđe noći, dočekale su nas vijesti o poskupljenjima struje i cigareta, a u nekim dijelovima zemlje vode i grijanja, kao i studentskog smještaja. U Zenici se smrznuo neki ubogi beskućnik, a žrtve privatizacijske pljačke u Tuzli cvokotale su pod dekom.
Pitanje s početka ovog teksta, dakle, nije nategnuti pesimizam ili pretjerivanje, jer mnogo toga smo se mi nagledali u našim životima od devedesetih naovamo pa nas teško nešto može iznenaditi. To je samo nastojanje da se istini pogleda u oči i da u ovoj zemlji svi zajedno započnemo podvlačiti račun.
A kako nam je? Uporedite samo prilike u Jugoslaviji 20 godina nakon Drugog svjetskog rata (1965. godina) i u današnjoj BiH (2015.) i bit će vam jasno gdje smo i kamo možemo ići u budućnosti.
Zato naivni pozitivistički pristup i "nadanje boljem" u vremenima pokradene državne sehare, dok vladajući i moćni unutar svojih halki i porodica dijele i ono što je još preostalo od naroda, u nevremenu kada je dobiti posao ravno dobitku novogodišnje lutrije, a i onih malo koji rade uglavnom "šute i trpe", kada su nam na izdisaju zdravstveni i obrazovni sistemi, u vaktu kada si budala jer si pošten i dijete učiš pravim vrijednostima i moralu... e to je tek nojevska ludost zabijanja glave u pijesak.
U ovoj zemlji, narodski rečeno, nakaradno se živjelo i radilo od rata naovamo. Lopovska vlast sačinjena od moralnih četveronožaca, raznih salmira kaplana koji će uzimati 600 KM mjesečno od države, jeftino dobiti stan (!) i još moralizirati drugima; kombinirana sa životom na skupe kredite, u skladu s poznatom bosanskom filozofijom oličenom u rečenicama "kako ćemo, lako ćemo" ili "samo nek ne puca", stigla je 20. godina nakon agresije na BiH pred svoj završni čin. Na naplatu će tako uskoro doći sve naše zablude i iluzije.
Pred ovom zemljom i njenim građanima malo je izbora, ali podvlačenje računa neće nas mimoići. Istini se mora pogledati u oči. Valjda ćemo se potom moći nadati nekoj sreći, ako ovdje uopće raste to voće.