Između ostalog, i ove 2015. svijet je suočen s otrovnim pipcima produženog radikalizma s Bliskog istoka i neizvjesnošću u vezi s Ukrajinom. U tom kolopletu sve do Balkana stiže i rastuća autoritarnost - od Turske do Rusije, nažalost opet s makijavelističkom porukom, da cilj opravdava sredstva!?

Onu ciničnu Kisindžerovu (Henry Kissinger) maksimu po kojoj država koja “demonstrira moralnu perfekciju ne ostvaruje ni to niti svoju državnu sigurnost”, sada kao da primjenjuju i veliki i mali. Svijet se pretvorio u “zaštitnika” ljudskih prava, ponekad samo do one mjere koja koristi geostrategiji.

U takvom se okruženju i bh. diplomatija često doima kao brod bez kompasa i kormilara. Ponekad i sasvim neopravdano! Od izostanka osude opasne reinkarnacije govora mržnje (u Šešeljevom izdanju 2014.) do primjera šutnje, o Palestini recimo, čak i kada Evropa o tome jasno govori.

Zapravo, BiH bi morala biti moralni svjetionik, jer na Bosnu se, principa radi, još pozivaju generalni sekretar UN-a, predsjednik SAD i mnogi drugi državnici svijeta.

A nakon potpisane obaveze o reformama u skladu sa standardima EU, koje pred BiH stoje ove 2015., tu je i imperativ ubrzanog hoda ka NATO-u, jer to ne znači samo kolektivnu sigurnost nego investicije za BiH. I kada smo već kod ekonomije, ni bh. diplomatija više ne bi smjela biti kidnapirana od kolektivnog šefa države.

Na bh. političkoj sceni mora se dokinuti “alibi” o odgovornosti “nekoga drugog”, a onima koji zemlju predstavljaju u svijetu - nametnuti obaveza da se bave ekonomskom diplomatijom. A ne sobom i svojim karijernim oportunizmom.