Demobilisani borac iz Gornjih Vukovija kod Kalesije Ahmet Hodžić, u ratu pripadnik elitne jedinice „Gazije“ u čije su redove birani samo najbolji i najhrabriji, teški srčani bolesnik, skupa sa svojom 17-mjesečnom kćerkom dvadeset godina nakon rata nema šta da jede!

Njegov slučaj, jedan od hiljada poznatih i nepoznatih, govori o bijedi, siromaštvu, nemoći, a ustvari nepravdi spram onih koji su BiH branili od neprijatelja vjerujući da osvojena sloboda donosi život, prosperitet, boljitak...

Više od 90 posto onih koji godinama protestiraju na ulicama, štrajkuju pred vladama, sudovima, svojim uništenim fabrikama, također su bili pripadnici Armije RBiH, ustvari važili su za borce i heroje raznih bitaka u kojima su ranjavani, a danas nemaju šta da jedu i gdje da žive. I koga danas briga za to?

U slučaju Ahmeta Hodžića, vjerovatno, kao i u mnogim sličnim do sada, naći će se neki dobri čovjek u BiH koji će mu pružiti pomoć i barem dva-tri dana lišiti ga brige kako da nahrani svoje dijete. A onda, borac će opet ostati sa svojom bijedom i neizvjesnošću, iznova početi tragati za prostorom u nekom mediju moleći za milost dobrih ljudi.

Vlast u BiH dobro zna za bijedu s kojom su suočene hiljade branilaca, koji nemaju šta da jedu, gdje da žive, čime da se liječe… No, njenim partijskim „gazijama“ važnije je znati ko će na koju ministarsku fotelju sjesti (oni u Kalesiji trenutno biju odsudnu bitku za poziciju načelnika!) nego hoće li nekakav Ahmet ili Mujo i njihova djeca zanoćiti gladni. Traje to godinama. Samo je pitanje do kada.