Konačna presuda Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari, kojom su osuđeni na doživotni zatvor za genocid nad oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka, značajna je iz više razloga. Ne samo da je riječ o prvoj pravomoćnoj presudi bivšim oficirima Vojske RS za genocid u historiji Tribunala već, kako to ocjenjuju pravni stručnjaci, sada otvara vrata da i mnogi drugi krvnici iz Srebrenice slično završe - do kraja života iza rešetaka.
Sada je odgovoran zadatak na Sudu BiH, da pronađe i procesuira ostatak armije monstruma koja je bez milosti kasapila Srebreničane samo zbog "pogrešnog" imena i prezimena. Kako je to konstatirao Velid Šabić iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti, sasvim je logično da nisu samo dva čovjeka, u ovom slučaju Popović i Beara, počinila genocid.
Također, o ovoj odluci Žalbenog vijeća Haškog suda Milorad Dodik i ostatak nomenklature iz političkog miljea RS mogu pričati šta hoće, ali sada im je, barem, izbijen i posljednji argument iz ruku. Sve što kažu nakon ove presude svodi se na nivo nerazumnog trabunjanja i ponavljanja otrcanih političkih fraza u koje ni sami ne vjeruju. Mi smo to znali oduvijek, ali sada negatorima genocida pod nos možemo gurnuti i presudu od 30. januara 2015. godine, jer ona je, svakako, novi pečat historiji.
Ostaje gorčina što i ostali optuženici u ovom predmetu, Drago Nikolić, Radivoje Miletić i Vinko Pandurević, također nisu osuđeni na doživotnu robiju, ali to je istina koju teška srca moramo priznati - da već odavno ne vjerujemo u apsolutnu pravičnost Tribunala.
Znamo tek da, ako postoji i gram pravde na ovom svijetu, presude za genocid neće zaobići dvojicu najodgovornijih, dvojicu s vrha lanca agresorskih krvoloka. Ratka i Radovana. Ako se to ne desi, kazne Beari i Popoviću bit će tek jedna majušna svijetla tačka u tmini historije.
