Veto na politički pažljivo balansiranu, ali pravno doista preciznu rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a, koja izvlači lekcije o počinjenom genocidu nad ljudima u istočnoj Bosni, bez spominjanja Bošnjaka kao žrtava ili Srba kao počinilaca tog najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata – sramota je koju će službena Moskva, a onda i Beograd još dugo nositi na svom obrazu.
Bez obzira na to što mnogi tvrde da u međunarodnoj politici nema prijateljstva, emocija još manje te da je sve “goli interes”, uglavnom velikih, dok su male zemlje moneta za potkusurivanje, odgovornost za ovaj potez u UN-u opet ima i svoje balkanske adrese i imena i prezimena političkih lidera.
Oni su skandalozno doprinijeli ovom iracionalnom diplomatskom debaklu u Njujorku. Tužno je, ali i ne manje opasno to što se neki od njih još smatraju i “proevropskim”. Upravo zato, Evropa i Zapad moraju otvoriti taj dosje, u kojem će ostati zapisano njihovo ponašanje.
Zato bez obzira na to što ova rezolucija u UN-u nije usvojena, svi oni koji dolaze u Potočare ove subote, uključujući i srbijanskog premjera Aleksandra Vučića, koji je rekao da u Srebrenicu ide “jer rezolucija u UN-u nije usvojena” (!?) moraju biti spremni na to suočavanje. Sve ostalo bilo bi dodatno vrijeđanje žrtve.
Prema riječima američke ambasadorice u UN-u Samante Pauer (Samantha Power), samo blesav čovjek može povjerovati da se pomirenje može dogoditi bez suočavanja s historijskom istinom: U Srebrenici se u julu 1995. dogodio genocid!
Ruski veto je i ponovno upozorenje da počinioci tog strašnog zločina i njihovi međunarodni sponzori rabe “pomirenje” kako to njima odgovara. Ali i da time ruše povjerenje onih koji su očekivali drugačije ponašanje autora njihove strašne i tako produžene patnje. No, pomirenja nema bez povjerenja da oni koji su jednom ustali na svoje komšije, neće to učiniti opet.
Nažalost, ruski veto podsjeća čak i na to!
