Već 13. godinu zaredom broj umrlih u BiH znatno je veći u odnosu na broj rođenih, upozorio je u izjavi za "Avaz" profesor statistike i demografije Hasan Zolić.

Podjednako je frapantan i podatak da u našoj državi živi svega 100.000 djece između tri i šest godina, a u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini više niko nije iznenađen kada se prijavi manje prvačića nego prethodne godine. Ako još dodamo podatak da je stopa broja razvoda prešla 10 posto, kristalno je jasno zbog čega BiH sve više zaslužuje nositi etiketu zemlje staraca.

Suha statistika, međutim, ne otkriva ključne uzroke rapidnog širenja bijele kuge. A oni se kriju u potpuno indiferentnom odnosu države prema ovom problemu. Čak možemo konstatirati kako odgovorni još pospješuju taj žalosni trend jer, kako ističe Zolić, pojedini kantoni u svojim budžetima uopće nemaju mjesto za majke i djecu.

Loša krvna slika naše ekonomije dodatno odmaže u stvaranju normalnih životnih okolnosti, kao što su zaposlenje, redovna primanja, kupovina stana, zasnivanje porodice... Dovoljno je da jedna, ključna domina u tom poretku padne i sruši sve ostale pretpostavke za život dostojan čovjeka.

Da ne govorimo o sve većem broju firmi koje prilikom razgovora za zaposlenje ženama bestidno postavljaju pitanje: “Razmišljate li o trudnoći?”

Možete pretpostaviti, u slučaju pozitivnog odgovora kandidatkinje, kakve su joj šanse za dobivanje radnog mjesta. Nažalost, ni neke bh. građanke koje već imaju posao nisu sigurne da će ga zadržati u slučaju odlaska na trudničko bolovanje.

I to je, dakle, to. Siromaštvo, surovi poslodavci i nebriga države. Naša staza do bijele kuge.