Euforija u BiH nakon veličanstvenog uspjeha kadetske košarkaške reprezentacije, naših dragih "Zmajića", očekivano, opada kako prolaze dani poslije čarobne noći u Litvaniji.

Iako je tada ispisana velika stranica bh. sportske historije, mi se, naravno, vraćamo u realnost države u kojoj živimo i svih problema s kojima se suočavaju naši građani. Naravno, tu sudbinu dijele i zlatni košarkaši.

Prije svega, sramotno je da je jednom od njih potekla krv na nos od umora i, bukvalno, izgladnjelosti. Za drugog heroja historijskog uspjeha našeg sporta, čije je ime pred Vječnom vatrom uzvikivalo 50.000 ljudi, nije bilo osigurano ni vozilo koje bi ga prebacilo do doma, pa su morali intervenirati novinari! Takvih primjera ima još. Sve u svemu, sve tipične priče bosanske zbilje.

No, ono što je još poraznije jeste da porodice mnogih od njih teško žive. Njihova imena namjerno nećemo spominjati. To su sve čestiti i pošteni ljudi, to su porodice u kojima se uvijek radilo, a nikad kukalo. Neki od njih nemaju ni krov nad glavom ili pak žive od svega 400 KM. Ali, svi su oni preponosni da bi se o tome javno govorilo. Da, i ne treba o tome govoriti, čak ni iz najbolje namjere.

Ali, na tome uopće ne smije i ostati. Ovo društvo, od nivoa općine pa do države, mora znati njihovo stanje te učiniti sve, baš sve, da bi se svi oni - odmah i sada - zbrinuli. Ako već nemaju milionske budžete za nastupe u Evropi i svijetu poput selekcija zemalja koje su uništavali na terenu (Španija je dobar primjer), njihovim porodicama mora se osigurati da dostojno žive do kraja života!!!

Već mjesecima Bosnom hode razni menadžeri i mešetari, skauti zemalja bližeg i daljeg okruženja i nude zlato, pa i udomljavanje cijelih porodica, da bi naše "Zmajiće" primamili u svoje klubove i nacionalne selekcije. Mladići poput Džanana Muse ili Njegoša Sikiraša, primjerice, toliko su veliki ljudi i tako lijepo odgojeni da su iz ogromne ljubavi prema ovoj državi sve te ponude odmah odbili. I to se mora cijeniti.

Haram zato bilo svakom zvaničniku koji poslije slikanja slaže i zaboravi da na sasvim konkretan način, ali bez kamera, osigura bolju budućnost zlatnim dečkima. Dobar primjer te prakse jesu Bihać i Breza, koji su svoj dug prema Džananu Musi, odnosno Vedranu Mirkoviću, djelimično izmirili, ali to mora biti samo početak. "Zmajići" će pažnju i podršku u narednim godinama nagraditi radostima kakve su nam pružili u ovim, inače najljepšim danima u našim poratnim životima.