Roditelji bošnjačke djece iz Konjević-Polja odbili su prijedlog ministra prosvjete RS Daneta Maleševića da se njihovoj djeci, umjesto maternjeg bosanskog, nametne izučavanje nepostojećeg „jezika bošnjačkog naroda“.
Da mijenjanje naziva bosanskog jezika kojim se u BiH govori stotinama godina ne bi djelovalo kao bjelodana sila, Malešević, tačnije politika čije zapovijedi provodi, Bošnjacima su dodijelili jezik koji neće ličiti na državu u kojoj žive, već na njih, Bošnjake, koji su, uglavnom, pobijeni i protjerani, a ono što ih i ima, iz godine u godinu sve ih je manje.
Otimanje bosanskog jezika Bošnjacima u RS posljednji je stadij progona Bosne s teritorije koju kontrolira politika tog entiteta. Ustvari, pred očima svih nas odvija se posljednja faza provedbe Karadžićevih strateških ciljeva iz sada već dalekog maja 1992. godine. Ko ne vjeruje, neka se prošeta manjim bh. entitetom pa će vidjeti da se tamo ama baš ništa više ne zove bosanskim imenom.
Ukidanje bosanskog jezika u školama u RS i nametanje nepostojećeg jezika bošnjačkoj djeci koja te škole pohađaju, događa se javno i pred očima oficijelne politike i političara koji se predstavljaju kao „jedini i pravi“ čuvari BiH i zaštitnici nacionalnih interes Bošnjaka u njoj.
Osim sporadičnih javnih saopćenja i riječi tobožnje ljutnje i osude, njihovog stvarnog odupiranja atacima na bosanski jezik u RS, odnosno dokidanje bosanskog identiteta u tom dijelu BiH, do sada nije bilo. A, čini se, neće ga ni biti.
Roditelji bošnjačke djece iz Konjević-Polja, uprkos svemu, odlučni su da ne dozvole da im se nametne ime jezika kojim će govoriti. Historija, pa i ona od prije dvadesetak godina, kažu, uči ih da ne smiju pristati na takvo nešto, jer, pokazalo se, da su, „kad god bi pristajali, ubrzo i nestajali“!
